Obrazovanje za demokraciju

SADRŽAJ
LJUDSKA PRAVA .......................................................................................2
Što su ljudska prava, kako su se razvila, tko ih nadzire, temeljni dokumenti
UZORI .....................................................................................................6
Osobe modeli na području promoviranja ljudskih prava
DEMOKRACIJA ..........................................................................................9
Što je demokracija, kako se razvijala, osnovne vrijednosti, osnove teorije demokracije,
tipovi demokracije, demokratska država, demokratsko društvo, budućnost demokracije
STRANKE ...............................................................................................22
Što su stranke, vrste stranaka, kakve funkcije vrše, položaj i uloga stranaka
SAVEZI ..................................................................................................26
Što su savezi, vrste saveza, položaj i uloga saveza u zajednici
EUROPSKA UNIJA ....................................................................................28
Što je Europska unija, kako je organizirana, kako se donose odluke, budućnost EU
UJEDINJENI NARODI ...............................................................................31
Što su Ujedinjeni narodi, njihovi zadaci i ciljevi, sustav i struktura UN
GLOBALIZACIJA ......................................................................................35
Što je globalizacija, dimenzije globalizacije, uzroci globalizacije, Svjetska vlada
POLITIČKA DIDAKTIKA ............................................................................39
osnove, principi, zadaci i ciljevi političkog opismenjavanja
PEDAGOGIJA MIRA ..................................................................................41
Mirovni odgoj, što označava izraz pedagogija mira, što je mir
Navedene teme dio su UNESCO-vog obrazovnog programa za mir i demokraciju.
Pripremila i uredila: Renata Đonđ Perković, prof.
1
LJUDSKA PRAVA
Što su ljudska prava?
"Svi ljudi rođeni su slobodni, s jednakim dostojanstvom i pravima" — tako počinje član 1.
"Opće deklaracije o ljudskim pravima". To znači da svi mi od trenutka rođenja
posjedujemo određena prava koja se nazivaju ljudskim pravima. Ljudska prava su
zajamčena svakom čovjeku na temelju njegova postojanja kao čovjeka i ona su
neotuđiva, što znači da ne mogu nikome biti oduzeta. Tekstovi koji slijede dvije su tipične
definicije ljudskih prava, onakve kakve nalazimo u različitim leksikonima.
"Ljudskim pravima smatraju se zajamčena prava pojedinca na zaštitu od države, prava
koja mu pripadaju na temelju njegova postojanja kao čovjeka, prava koja u svakom
slučaju ostaju održiva i država ih ne može ograničavati. Oznaka 'urođena' i 'neotuđiva'
prava potiče iz vremena borbe protiv apsolutizma. Jezgri ljudskih, odnosno osnovnih
prava pripadaju dostojanstvo čovjeka, pravo na razvoj osobnosti, jednakost pred
zakonom i ravnopravnost, sloboda religije i rasuđivanja, sloboda mišljenja, sloboda tiska i
informacija, sloboda učenja, sloboda okupljanja, sloboda ujedinjavanja, sloboda kretanja,
sloboda izbora zanimanja i sloboda rada, nepovredivost kuće tj. stana, jamstvo privatnog
vlasništva, jamstvo prava na nasljedstvo, pravo na azil i peticiju, kao i zakonska prava
poput zaštite od neopravdanog hapšenja." [citat iz: Wichard Woyke (izdavač), Mali rječnik međunarodne
politike, Bonn 1994.]
"U političkom rječniku pojam 'ljudska prava' označava cjelokupnost prava na slobodu
koja pojedinac može zahtijevati na temelju svog postojanja kao čovjeka i koja mu
zajednica mora pravno jamčiti iz etičkih razloga. U tom smislu riječ je o ‘prirodnim’,
‘nedržavnim’, ‘urođenim’ ili ‘neotuđivim’ pravima, kroz čije se poštivanje i osiguranje
legitimira jedna politička zajednica." [citat iz: Bertelsmann Discovery Lexikon]
Kako su se razvila ljudska prava?
Ideja o ljudskim pravima ima svoje korijene u grčkoj filozofiji antike i u religiji: Svi ljudi
su pred Bogom jednaki. Razvoj ove ideje može se podijeliti u tri koraka:
1. stupanj: Filozofski korijeni (univerzalno pravo)
2. stupanj: Političko ostvarenje u sklopu nacionalnih država
3. stupanj: Političko ostvarenje s univerzalnim pravom u Ujedinjenim narodima
Filozofski korijeni
Već u staroj grčkoj filozofiji, dakle prije više od 2000 godina, razvila se ideja o jednakosti
svih ljudi, ideja o prirodnom pravu koje pripada svakom čovjeku. Ta tradicija prirodnog
prava doživjela je svoj daljnji razvoj u ranom kršćanstvu i drugim religijama: Sve ljude
Bog je stvorio jednakima i po uzoru na samog sebe. Te dvije niti čine korijen ideje o
ljudskim pravima. Ali ipak, one tada nisu imale mnogo zajedničkog s političkom
realnošću. Radilo se o filozofskim promatranjima koja su zahtijevala univerzalno pravo,
ali koja su u svijet politike i prava bila prenesena postupno tek početkom novog doba.
Od presudne važnosti za to je novovremenska filozofija prirodnog prava, a prije svega
engleski filozof John Locke. Njegovo djelo značilo je odlučujući duhovni proboj ideje o
neotuđivim ljudskim pravima: „The State of Nature has a Law of Nature to govern it,
which obliges everyone: And Reason, which is that Law, teaches all Mankind, who will but
2
consult it, that being all equal and independent, no one ought to harm another in his Life,
Health, Liberty and Possessions."
Za Johna Lockea nepromjenjiva urođena prava čovjeka su život, sloboda i privatno
vlasništvo. Svrha svake države je da štiti ta prirodna ljudska prava. Dakle, on svojom
političkom filozofijom obvezuje državu na zaštitu ljudskih prava i time povlači odlučujući
korak od apstraktne ideje o ljudskim pravima do njezina konkretnog ostvarenja u sklopu
države. Te zamisli prihvatili su ustavotvorci u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim
Državama te ih ugradili u svoje ustave.
Političko ostvarenje u sklopu nacionalnih država
Vodeću ulogu u takvom razvoju imala je Engleska. Već su 1215., s “Magna Charta
Libertatum”, od kralja iznuđena određena prava, dokumentom “Petition of Rights” iz
1628. zajamčena je nepovredivost građanina, a “Habeas-Corpus-Akte” iz 1679. bio je
odlučujući preokret za usidrenje ideje o ljudskim pravima u konkretnom državnom pravu.
Tim aktom građanin je bio zaštićen od bezrazložnog hapšenja: Uhapšenik se morao u
roku od dvadeset dana izvesti pred suca.
Ta prava vrijedila su i u engleskim kolonijama, dakle i u Sjedinjenim Američkim
Državama. U jeku borbe za nezavisnost tamo je prvi put u povijesti formuliran "Katalog
ljudskih prava", i to pozivajući se izravno na zamisli Johna Lockea. Naime, "Virginia Bill of
Rights" iz 1776., dokument je koji se, uz "Američko proglašenje nezavisnosti" iz iste
godine, ubraja u najvažnije dokumente u povijesti ljudskih prava. Dokumentom "Virginia
Bill of Rights" sljedeća prava proglašena su neotuđivim ljudskim pravima i otada
sačinjavaju jezgru ljudskih prava:
•
•
•
•
•
Pravo na život, slobodu i privatno vlasništvo
Sloboda okupljanja i sloboda tiska
Sloboda kretanja i pravo na peticiju
Pravo na pravnu zaštitu
Glasačko pravo
Ustavno-pravno ostvarenje ideje o ljudskim pravima krenulo je velikim zaletom iz
Francuske u kontinentalnu Europu. Francuska revolucija iz 1789. sa svojom parolom
“liberté, égalité, fraternité” izvršila je izniman utjecaj. Dana 26. kolovoza 1789.
prihvaćena je „Povelja o ljudskim i građanskim pravima". Ona sadržava uzvišeni pokušaj
naglašavanja univerzalne važnosti ljudskih prava. Ali ponajprije je riječ o tome da se u
pojedinim nacionalnim ustavima ljudskim pravima osigura značenje osnovnih prava, što
se tijekom 19. stoljeća i dogodilo u gotovo svim europskim državama. Političko i pravno
ostvarenje filozofske ideje o ljudskim pravima u dobroj je mjeri uspjelo do sredine 20.
stoljeća.
No sada dolazi do novog problema. Ljudska prava iziskuju univerzalnu važnost, a
obvezujuće jamstvo za njih kao za osnovna prava bilo je ograničeno na uski okvir
nacionalnih država. Ta proturječnost uzeta je u razmatranje u trećem koraku, i to
pokušajem univerzalnog političkog i pravnog ostvarenja ljudskih prava.
Univerzalno političko ostvarenje (Ujedinjeni narodi)
Strašni zločini tijekom Drugog svjetskog rata potaknuli su ljude na razmišljanje kako bi
se moglo osigurati važenje ljudskih prava diljem svijeta. Ono što se dogodilo nije se
smjelo više ponoviti. Trebalo je osigurati da svi ljudi na svijetu imaju osnovna prava i
slobode. To je bio jedan od najvažnijih motiva za osnivanje Ujedinjenih naroda.
Sporazumom svih država ljudska prava više nisu bila stvar pojedinih država nego su
3
postala pitanja zajednice država. To je sadržano u ključnom ugovoru između država, u
"Povelji Ujedinjenih naroda", koja je usvojena 26. lipnja 1945.
U njoj se ističe da se sve države članice obvezuju da će i zajedno i svaka posebno
surađivati s Organizacijom u smislu provedbe ciljeva Organizacije (član 56), a u te ciljeve
ubraja se zaštita ljudskih prava. Tim članom svaka država članica Ujedinjenih naroda, a
to su danas gotovo sve zemlje svijeta, obvezuje se na poštivanje ljudskih prava. Da bi
bilo precizno utvrđeno što su ljudska prava sastavljena je "Opća deklaracija o ljudskim
pravima", koja je usvojena 10. prosinca 1948. Ona predstavlja listu ljudskih prava, koja
se mogu podijeliti u više grupa.
Opću deklaraciju o ljudskim pravima kao word dokument možete preuzeti i s naših web
stranica. Ona označava početak pokušaja univerzalne političke i pravne provedbe ljudskih
prava. Njome se žele ukinuti proturječnost između univerzalnog zahtjeva i nacionalnog
značenja ljudskih prava.
Najvažniji događaji u povijesti razvoja ljudskih prava
1215.
Magna Charta Libertatum
1628.
Petition of Rights (England)
1679.
Habeas-Corpus-Akte (England)
1776.
Virginia Bill of Rights (USA)
1776.
Američko proglašenje nezavisnosti
1789.
Povelja o ljudskim i građanskim pravima (Francuska
revolucija)
26. lipnja 1945.
Povelja Ujedinjenih naroda
10. prosinca 1948.
Opća deklaracija o ljudskim pravima
04. studenoga 1950.
Europska Konvencija o ljudskim pravima
19. prosinca 1966.
Internacionalni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim
pravima
19. prosinca 1966.
Internacionalni pakt o građanskim i političkim pravima
22. studenoga 1969.
Američka Konvencija o ljudskim pravima
01. kolovoza 1975.
KSZE-zaključni akt iz Helsinkija
27. lipnja 1981.
Banjul - Povelja o ljudskim pravima i pravima naroda (Afrika)
19. listopada 1981.
Opća povelja o ljudskim pravima u islamu
14. lipnja 1992.
Objava iz Rija o okolišu i razvoju (Rio-Declaration)
srpanj 1993.
Svjetska konferencija o ljudskim pravima (Beč): Vienna
Declaration and Programme of Action
4
5
UZORI
Zašto su uzori važni?
Svi mi orijentiramo se prema nekim uzorima, a svatko od nas ima svoje osobne uzore
koji su mu životna inspiracija. U okviru ovog tematskog dijela bit će predstavljene osobe
koje su postigle nešto izuzetno. Izbor tih osoba, naravno, nije potpun, ali nije ni
samovoljno napravljen. To se ogleda i u tome da su gotovo svi predstavljeni uzori
nagrađeni najvišim priznanjem koje čovječanstvo dodjeljuje, Nobelovom nagradom za
mir. Svi oni su djelovali, ostavili za sobom neku vrstu refleksije, izlagali se opasnosti da
bi se suprotstavili nepravdi. Svi oni učinili su ovaj svijet malo boljim.
Osobe koje ćemo predstaviti zauzimale su se za provođenje ljudskih prava, a samim tim
ojačale su i demokraciju. Za sve njih vrijedi i obrnuta tvrdnja: zalagali su se za to da
demokracija zaživi, a tim su služili i ideji provedbe ljudskih prava. Ljudska prava i
demokracija ne mogu se odvojiti jedno od drugog, a oboje ostaju prazni bez ljudi koji
omogućavaju njihovo postojanje.
"Ništa veliko i dobro na ovom planetu nije se dogodilo bez entuzijazma... Oni za koje se
smatralo da su sanjari i vizionari najviše su pridonijeli čovječanstvu. Unatoc svim
porugama, protjerivanju i nepoštivanju, oni su išli naprijed, i iako ponekad ne bi
dospijevali do cilja, dospijevali bi nešto dalje i pomicali bi granice već postojećeg."
[J. G. Herder]
Uzori zauzimanja za demokraciju i ljudska prava
Mahatma Gandhi
Mahatma Gandhi ubraja se u najfascinantnije osobe 20. stoljeća.
Njegov nenasilni istup protiv diskriminiranja u Južnoafrickoj
Republici i Indiji, zajedno s učenjem o nenasilju koje je iz toga
razultiralo, učinili su ga jednim od najbitnijih i najutjecajnijih uzora
čovječanstva. "Gandhijev način razmišljanja može nas odvesti
izravno do političkih struktura budućeg svijeta, prema kojima jedna
nacija možda bolje prati svoje interese ako uzme u obzir interese
drugih nacija, nego ako ih ignorira. Bio je to jedinstven primjer koji
nam je Gandhi dao i pokazao, da uporan osobni angažman zajedno
s potpunim isključivanjem i odbijanjem primjene sile može voditi do
velikih uspjeha. Mi svi smo njegovi dužnici zbog tog primjera."
[Werner Heisenberg] U najtamnija poglavlja povijesti dodjele Nobelove
nagrade svakako pripada činjenica da Komitet nije odlučio nagradu
dodijeliti Gandhiju.
Citat: „Ja mogu zamisliti teško naoružanog čovjeka koji je u svom
srcu kukavica... istinsko nenasilje je moguće samo ako se čovjek
ničega ne plaši. Kod onoga tko se koristi silom još postoji nada da
će on jednoga dana pronaći put do nenasilja, kod kukavice ta nada
ne postoji.“
6
Martin Luther King Jr
Bio je izuzetna osoba američkog pokreta za ravnopravnost građana.
Svoju uspješnu nenasilnu borbu protiv diskriminacije crnaca u
Sjedinjenim Američkim Državama vodio je inspiriran Gandhijevim
mislima i metodama, a 1964. godine dobio je Nobelovu nagradu za
mir. On je nenasilno promijenio američko društvo, a njegov govor "I
Have a Dream" poznat je i često citiran u cijelom svijetu.
Citat: „Imam san da će jednog dana Alabama sa zlokobnim
rasistima, sa svojim guvernerom s čijih usana su silazile riječi kao
'intervencija' i 'anuliranje rasne integracije', da će točno tamo u
Alabami jednoga dana mali crni dječaci i male crne djevojčice pružiti
ruke malim bijelim dječacima i djevojčicama kao braći i sestrama.“
Mairead Corrigan i Betty Williams
Bile su dvije 'obične' žene iz Belfasta. Nakon jedne nesreće odlučile
su se na djelovanje, osnovale su Peace People i inicirale Pokret za
mir u Sjevernoj Irskoj. Inspirirane Mahatmom Gandhijem i Martinom
Lutherom Kingom Jr., obje dobitnice Nobelove nagrade za 1976.
godinu prenose svijetu svoju jednostavnu poruku ljubavi, nenasilja i
ljudskosti.
Citat: „Princip nenasilja nije samo za jedan broj odabranih, ono je za
sve nas. Nenasilje je način života koji se temelji na poštivanju
svakog čovjeka i okoline. Ono je sredstvo kojim se mogu provesti
socijalne i političke promjene i kojim se čovjek može suprotstaviti
zlu, a da pri tom ne čini zlo. Ono je potpuno nov način razmišljanja.“
... „Pri pokušaju da odlučimo što ustvari treba raditi protiv ovih
enormnih problema, možemo se katkad osjećati nemoćnim i reći sebi
da mi osobno ne možemo učiniti ništa što bi pokrenulo ili napravilo
neke razlike. Ipak, ja čvrsto vjerujem da je nenasilje golema snaga
koju svatko treba njegovati u svom svakodnevnom životu i da svatko
od nas uz pomoć moći ljubavi i istine može učiniti nešto pozitivno.“
Desmond Tutu
Dao je odlučujući doprinos prevladavanju režima apartheida u
Južnoafrickoj Republici. I nakon prevladavanja režima apartheida
biskup Tutu je igrao važnu ulogu u mukotrpnom procesu
savladavanja prošlosti i pomirenja u njegovoj zemlji. Već 1984.
godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za mir. On još uvijek
diljem svijeta radi na uspostavljanju mira.
Citat: „U afričkom jeziku mi kažemo da jedna osoba tek preko druge
osobe postaje osobom. Ja ne bih znao kakvo ljudsko biće trebam
biti, da to nisam doznao od drugih ljudskih bića. Mi smo stvoreni da
ispletemo finu mrežu odnosa i ovisnosti. Jedni druge trebamo
dopunjavati. Sve stvari krenu naopako kad povrijedimo ovaj osnovni
zakon našeg bivanja. Ni najjača nacija nije samostalna.“
7
Rigoberta Menchú
Odrasla je u siromaštvu u Guatemali kao pripadnica Quiché
Indijanskog naroda Indigo. Nobelovu nagradu za mir dobila je 1992.
godine.Vojska je ubila mnoge članove njene obitelji, a ona se i
danas bori za ljudska prava i potllačene narode.
Citat: „Ono što najviše cijenim u životu je sposobnost da se sanja. U
najtežim trenucima i najzamršenijim situacijama ja sam imala
sposobnost sanjati o boljoj budućnosti.“
Yitzhak Rabin
Yitzhak Rabin, jedan od najvažnijih državnika Izraela, 27 godina bio
je vojnik te se nakon toga okrenuo političkoj karijeri. Odlučujući
korak preobražaja od heroja rata do simbola mira za mirovni proces
na Bliskom istoku napravio je kad je drugi put postao premijer
Izraela. Zajedno sa svojim ministrom vanjskih poslova Shimonom
Peresom borio se za mir i pri tom surađivao s državama i
političarima protiv kojih je vodio brojne ratove. Povijesno rukovanje
između njega i Jassira Arafata pred Bijelom kućom u Washingtonu
markira početak mirovnog procesa. Sva trojica - Rabin, Peres i
Arafat - 1994. godine odlikovani su Nobelovom nagradom za mir.
Citat: „Moje dame i gospodo, kako dva otiska prsta nisu identična,
tako ne postoje dva identična čovjeka na ovoj zemlji, i svaka zemlja
ima svoje zakone, svoju kulturu, tradiciju i vodstvo. Ali postoji jedna
univerzalna poruka, koja obuhvaca cijeli svijet, pravilo koje je
jednako za različite režime, za različite rase koje ne nalikuju jedna
na drugu, za različite kulture koje se na poznaju. To je poruka
svetosti života. Vođe nacija moraju opskrbljivati svoj narod
pretpostavkama - infrastrukturom - koja mu omogućava da uživa u
životu: sloboda govora i kretanja, hrana i stan; i što je najvažnije život sam.“
Majka Tereza
U povijesti 20. stoljeća zabilježena je kao "svetica dobra". Njen
angažman za najsiromašnije u Kalkutti učinio ju je nezaboravnim
uzorom. Njeno zauzimanje za dostojanstvo čovjeka nagrađeno je
Nobelovom nagradom za mir 1979.
Citat: „Veličina siromašnih je realnost. Jednog dana došao mi je
jedan gospodin i rekao: "Tamo živi jedna Hindu-obitelj s osmero
djece koja već dugo vremena gladuju." Uzela sam rižu i odnijela je
tamo, njihove oči zasjale su od gladi. Dok sam još bila tamo, majka
im je podijelila rižu i s jednom polovicom izašla van. Kad se vratila,
pitala sam je što je to radila. A ona mi je odgovorila: "I oni su
gladni". Znala je da su njihovi susjedi, jedna muslimanska obitelj,
da su i oni gladni. Ono što je mene najviše začudilo nije bila to što
je ona nešto dala svojim susjedima, nego to što je u svojoj patnji
ipak znala da ima i dugih koji pate. Ona je imala hrabrosti dijeliti i
podijeliti ljubav.“
8
DEMOKRACIJA
Što je demokracija?
Da bismo došli do odgovora na pitanje 'Što je demokracija', predstavimo si jedno ljudsko
društvo. Jedno takvo ljudsko društvo, koje poznaje svatko od nas, je obitelj koju čine
otac, majka i dijete. Oni stanuju zajedno, hrane se zajedno, žive zajedno. Pritom nastaju
problemi koje svi poznajemo: Tko će iznijeti smeće, koji će se program na televiziji
gledati... Tko odlučuje što će se učiniti? Tu postoje dvije mogućnosti. Jedna je da
odlučuje pojedinac, jer se on može suprotstaviti ostalim članovima obitelji. Tako, npr.
onaj tko drži daljinski upravljač od televizora u ruci, odlučuje koji će se program gledati
na televiziji. Ali, može biti i drukčije. Mogu odlučivati svi zajedno. U ovom primjeru
postoji, dakle, mogućnost da se obitelj odluči za jedan program, a onaj tko u ruci ima
daljinski upravljač, samo bira program koji su svi zajedno odabrali.
Jednako kao u maloj obitelji iz našeg primjera, problemi u suživotu postoje i u većim
zajednicama kao što je stanovništvo jedne države. I u takvim se zajednicama moraju
donositi odluke. Međutim, tu nije riječ o televizijskom programu nego o državnom
programu, dakle o onome što se događa u okviru jedne države.
U okviru države postoje iste mogućnosti koje smo imali u maloj obitelji. I ovdje je prva
mogućnost da o tome što će se raditi odlučuje jedna osoba, ona koja u ruci ima daljinski
upravljač. Nazovimo tu osobu jednostavno vladarom, jer on vlada državom, odnosno
određuje program. On ima veliku moć i vlada ostatkom ljudi, stanovništvom države.
Pritom stanovništvo nema šta puno reci, ono jedva da ima neka prava. Ono ne dolazi do
daljinskog upravljača i zbog toga mora dopustiti vladaru da samostalno odlučuje o
programu. Nepravedno, zar ne? No postoji i druga mogućnost. Mogućnost prema kojoj
svaki čovjek ima prava, a samim tim i malo moći. Svi zajedno odlučuju tko će biti vladar
kojem na određeno vrijeme daju svoju moć, da bi on mogao početi provoditi vladine
programe. Ipak, vladar to može samo ako je stanovništvo suglasno s tim. On ne može
početi neki program koji ograničava ili oduzima prava stanovništvu.
To sebi možemo predstaviti na sljedeći način. Svaki građanin ima jednu bateriju. Svi
zajedno pronađu nekog od vladara kojem daju veliki daljinski upravljač. A tom
daljinskom upravljaču potrebno je mnogo baterija da bi mogao funkcionirati. Zbog toga
građani vladaru posuđuju svoje baterije. Dakle, vladar može koristiti daljinski upravljač
samo onoliko dugo koliko mu građani posuđuju svoje baterije. Kad se baterije isprazne, a
vladar ne dobije nove od svojih građana, ne može više vladati. U svakom slučaju, građani
trebaju dobro razmisliti prije odluke hoće li ili neće svom vladaru dati nove baterije.
To su dva načina kako može izgledati suživot između građana i vladara. Za obje forme
može se naći mnoštvo primjera. Prva mogućnost, diktatura, u kojoj građani jedva da
imaju neka prava, bila je prisutna u Europi do kraja 18. stoljeća. Tek su tada ljudi počeli
shvaćati nepravednosti tog sustava. Potom se unutar Europe proširila druga mogućnost,
demokracija - s baterijama - iako je ona sama vrlo stara. Antički grčki gradovi-države,
prije svega Atena, slove kao kolijevka demokracije koja je po tome stara više od 2500
godina. U 20. stoljeću ona se počela primjenjivati u sve više zemalja diljem svijeta.
Svugdje u svijetu, u najrazličitijim regijama i sustavima, ljudi danas govore o
demokraciji, demokratizaciji i demokratskom društvu. Važno je pritom znati da
demokracija nije stanje koje se jedanput dostigne i takvo ostaje, nego da ona predstavlja
trajan zadatak. Demokracija je nešto što je nastalo kroz povijest. Ona je od svog
nastanka do danas razvijala različite forme postojanja, i dalje će se nastaviti mijenjati.
9
Demokracija u nekoj zemlji živi od suradnje njenih građana. Preduvijet bilo kakvog
angažiranja je znanje. Svojim angažmanom može pridonijeti samo onaj tko poznaje
mehanizme i institucije u demokratskoj državi. Zbog toga se promicanje znanja smatra
jednim od najvažnijih zadataka političkog obrazovanja, čiji je cilj osposobljavanje za
demokraciju i demokratsko djelovanje u društvu.
Što je demokracija - dijagram s citatima
10
Definicija demokracije
Iako je svakome poznata riječ 'demokracija', pronaći detaljniju i sveobuhvatnu definiciju
iznimno je teško. Uobičajena leksikonska definicija demokracije glasi: „Demokracija je
državna forma u kojoj vlast proizilazi iz naroda i narod je izravno ili neizravno izvršava.“
Ovo objašnjenje izvedeno iz riječi koje potječu iz grčkog jezika - demos kratei - i koje u
prijevodu znače "vladavina naroda" ne vodi nas daleko, jer su se odnosi između ljudi od
antičkog doba do danas promijenili i nije baš sasvim jasno što znači "vladavina naroda".
Činjenica je da postoje različite forme demokracije. Dok se u malim preglednim upravnim
jedinicama antičkog grčkog polisa skupljao 'narod' (a to je tada značilo samo slobodni
muškarci) i glasovanjem odlučivao, danas stojimo pred problemom prostorno velikih
država, gdje nam je potrebna međuuprava. Opunomoćenici koji u ime naroda imaju vlast
i koji su neophodni moraju biti kontrolirani i u svojoj funkciji vremenski ograničeni.
Pritom postoji opasnost da opunomoćenici birača, dakle, poslanici i stranke izgube vezu s
biračima, što može dovesti do vladavine elite narodom, eventualno u ime naroda.
Osnovni problem demokracije je jaz između slobode pojedinca i njegove vezanosti za
cjelinu (državu ili društvo). Sloboda pojedinca tim se vezanjem za političko uređenje
ograničava, a s druge strane uređenje je ono koje omogućava ostvarenje slobode.
Sloboda bez vezanosti vodila bi do prava jačeg. Pretpostavka 'vladavine naroda' polazi od
shvaćanja da je, za razliku od vladavine nekoliko moćnika nad podređenima, narod koji
vlada samim sobom slobodan. Abraham Lincoln (16. predsjednik SAD-a 1861. do 1865.)
izrazio je taj princip u svojoj Gettysburg-Address od 19. studenoga 1863. riječima:
"Vladavina naroda, od strane naroda, za narod...".
Svoju pravnu osnovu demokracija nalazi u pretpostavci suvereniteta naroda. Pojam
suverenitet kao izvor svih prava uveo je u 16. stoljeću francuski državni teoretičar Jean
Bodin (1530. do 1596.). U vrijeme apsolutnih monarhija vladar koji je svoj legitimitet
dobivao od "milosti Božje" bio je suveren, a u demokraciji je narod onaj u čije se ime
vlada i narod je onaj koji na vladara prenosi ovlasti. U demokraciji vladaju zakoni, ne
ljudi nad ljudima. Zakoni se moraju donositi shodno uređenju i moraju se objavljivati da
bi se građani upoznali s njima i mogli ih poštovati. Ne smiju postojati tajni zakoni. Pojam
pravne države u bliskoj je vezi s pojmom demokracije.
Sljedeća pretpostavka demokracije je jednakost svih građana. Mnogo je rasprava o tome
što pojam jednakosti u stvari obuhvaća, i dokle jednakost može ići a da ne ugrozi
slobodu. Ono oko čega nema rasprave je jednakost građana pred zakonom. Ne smiju
postojati posebna prava ili posebni sudovi koji su nadležni samo za pojedine klase ili
grupe. Pravna država mora osigurati jednake šanse za sve, jer slobodi prijeti opasnost
ako su socijalni i ekonomski uvjeti suviše nejednaki.
U demokraciji se vlast povjerava općim, jednakim, slobodnim, tajnim i izravnim izborima,
i to samo na ograničeno vrijeme. Izbor odgovara demokratskim principima samo ako
predstavlja izbor između alternativa. Čista potvrda ili odlučivanje o jednom jedinom
prijedlogu s 'da' ili 'ne' ne bi bio pravi izbor, jer ne bi postojala mogućnost odabira
između različitih prijedloga. Sloboda mišljenja, različitost mišljenja, sloboda informiranja,
zaštita manjina i slobodna opozicija pretpostavke su demokratskih izbora.
Demokratska forma države vrlo se razlikuje od države do države. U prvom redu postoji
podjela na plebiscitarnu i reprezentativnu demokraciju. Katrakteristika plebiscitarne
demokracije je mogućnost neposrednog izjašnjavanja naroda o nekom pitanju putem
glasovanja, bilo da je riječ o izboru najvišeg državnog organa ili o mogućnosti da se
najprije zahtjevom za izjašnjavanje naroda o nekom pitanju, a potom i glasovanjem ili
izravnom odredbom državnog organa o izjašnjavanju naroda, narod učini zakonodavnom
vlašću. Ipak, i pri takvoj konstrukciji normalna zakonodavna vlast ostaje u nadležnosti
11
parlamenta. Dakle, kod plebiscitarnih odluka riječ je uvijek o rijetkim iznimkama. Takve
iznimke vrlo su česte, na primjer, u Švicarskoj. Suprotno tome, u reprezentativnim
demokracijama svako izjašnjavanje naroda putem glasovanja o nekoj odluci je
isključeno.
Iz svega navedenog proizilazi da demokracija stoji između anarhije i diktatorske
vladavine. Ona nudi onoliko sloboda koliko ih je moguće ponuditi i onoliko reda koliko je
neophodno. Ona živi od shvaćanja njenih građana da su obvezujuća pravila neophodna.
Takvo uvjerenje građana koje se stoljećima razvijalo u tradicionalno demokratskim
državama kao što su SAD ili Engleska, ili koje je, kao u Njemačkoj, proizašlo iz
negativnog iskustva s antidemokratskim ideologijama i vladajućim sustavima, označava
se pojmom političke kulture.
"Demokracija je najlošija državna forma, ako izuzmemo sve ostale." Ta izjava pripisuje
se bivšem britanskom premijeru Winstonu Churchillu. On je njome naglasio bitnu
činjenicu: nigdje ne postoji perfektna demokracija, no unatoč svim sadašnjim kritikama
ona je najuspješniji postupak mirnog rješavanja sukoba.
Osnovne vrijednosti demokracije
Ono što se označava kao 'demokracija' i 'demokratsko' danas ima previše značenja koja
su ponekad i kontradiktorna. Dijelom je ta nejasnoća povezana s činjenicom da se jedan
uz drugoga koriste različite oznake demokracije i njihove različite definicije, a da se ne
obraća pažnja na to da one potječu iz različitog doba i različitih društvenih uređenja.
Pritom se ne pravi razlika između jezgre demokratskog razmišljanja i njenog ostvarenja u
različitim vremenskim razdobljima i društvenim uređenjima.
Kako bismo shvatili bit demokracije, trebamo uočiti ono što se nalazi u samoj osnovi
svakog demokratskog razmišljanja - dostojanstvo čovjeka i njegova sloboda.
Stalan zahtjev demokracije je jednaka sloboda za sve građane. Demokracija pri tome
polazi od jedne određene slike čovjeka. Ljudi trebaju biti slobodni, tj. obrazovati se i
razvijati prema vlastitim odlukama. Iza toga stoji - da li sad kršćanska ili ideološkohumanistička tvrdnja - da svaki čovjek ima svoje dostojanstvo koje ga čini osobom i time
ga razlikuje od životinje.
Prevedeno u politički riječnik to znači: svaka moć i vadavina trebaju naći svoje granice u
nedodirljivom dostojanstvu svakog pojedinca. Moć i vlast trebaju kontrolu i ograničenja, i
zbog toga se moraju zasnivati na činjenici da ih prihvaćaju oni koji su im podređeni, jer
bi neograničena mogućnost korištenja dostojanstva i slobode mogla povrijediti pojedinca.
Jer svaka, a posebno državna vlast i moć, trebaju služiti cilju ostvarivanja i osiguranja
mogućnosti i šansi za sve članove zajednice da vode slobodan i čovjeka dostojan život.
Sloboda pri tome nije ništa apstraktno, nego znači konkretnu slobodu osobnog uređenja
života, slobodu religije i svijesti, slobodu izbora zanimanja, slobodnu mogućnost uređenja
privatnog života, slobodno raspolaganje vlastitom imovinom, slobodu i nepovredivost
stana, slobodu poštanskog i telefonskog komuniciranja. Sloboda znači i osiguranje pred
samovoljno provedenim hapšenjem i jamstvo državno-pravnog postupka pred sudom,
kao i kontrolu informacija koje država prikuplja o pojedincu. U slobodu također ulazi i
pravo na slobodno izražavanje mišljenja, sloboda tiska, sloboda okupljanja i udruživanja,
pravo na jednako sudjelovanje u političkom obrazovanju u određenoj zajednici. Sva
prava, od kojih su ovdje navedena samo neka, moraju biti pretpostavka obrazovanju
društvenih zajednica. Jezgra ovih sloboda, dostojanstvo čovjeka, ne daje država svakom
pojedincu, nego ga jamči i priznaje kao neotuđivo i nepovredivo pravo svakoga.
12
Osigurati dostojanstvo svakog čovjeka smisao je svakog demokratskog ustava. Ono što
je pritom potrebno uočiti i primjeniti jest da se slobode i prava pojedinca ne mogu
provesti apsolutno, već one moraju naći svoje jasne granice u slobodama i pravima
drugog pojedinca.
Tek kad se pred sobom ima takva slika čovjeka, može se predstaviti i bit demokracije.
Demokratskom se može nazvati ona zajednica koja priznavanjem dostojanstva čovjeka
kao prve i posljednje vrijednosti pojedinca ima za cilj da svim građanima na isti način
osigura slobodu za razvoj njihove osobnosti i za odgovorno uređenje vlastitog života, te
stvori socijalne uvjete koji to omogućavaju. Demokracija stoga nije zbir formalno
propisanih postupaka, nego je određena svojim sadržajnim ciljem, najvećom mogućom
mjerom slobode koja se može ostvariti u trenutno prisutnim povijesnim i društvenim
uvjetima, razvijanjem samoodgovornosti i socijalne pravičnosti.
Demokracija postavlja postojanje pojedinca iznad onoga što ni u kom slučaju ne može
biti stavljano na glasovanje; tek na ovoj osnovi zajedničkog uvjerenja uveden je princip
odlučivanja većine o uređenju političke svakodnevnice. Samim tim demokracija nije
vrijednosno neutralni postupak uređenja ljudskog društva, nego politička forma koja se
usmjerava prema razvijanju vrijednosti, pri čemu su njezine temeljne vrijednosti
dostojanstvo čovjeka i njegova sloboda.
Osnove teorije demokracije
Bitno značenje za zapadnjačka učenja o demokraciji čini razlikovanje između teorije
identiteta i konkurentne teorije demokracije. To je razlikovanje dugo izazivalo diskusije, a
i danas je ono pokazatelj za dalju diskusiju. Kritičari ovakvog razlikovanja naglašavaju
kako su takvim pristupom suprotna stajališta zarobljena u ideologiji i pojednostavljena.
Teorija identiteta polazi od pretpostavke jednog identiteta vladara i onih kojima se vlada.
Ona se oslanja na postulat Jean-Jacquesa Rousseaua da se u zakonu ne treba ogledati
volja većine (volonté de tous), nego opća volja (volonté générale). Ta je opća volja po
Rousseauu objektivno prepoznatljiva i jedinstvena. Odlučujući trenutak teorije identiteta
za praksu sastoji se u tome da jedinstvo vladara i onih kojima se vlada ne dopušta
nikakve posebne interese i posebne grupe. Zastupnici antipluralističkog državnog
uređenja kao demokratsku legitimaciju prihvaćaju samo plebiscit (izjašnjavanje naroda
putem glasanja), a odbijaju sve 'intermedijarne vlasti' kao što su stranke i savezi,
smatrajući da oni slove kao nositelji (vlastitih) posebnih interesa, čije djelovanje uništava
jedinstvo vladara i onih kojima se vlada.
Ova teorija promovira jednu homogenu (jedinstvenu) volju naroda i unaprijed definirano
blagostanje. Demokracija se pritom ostvaruje u savjetničkom sustavu vezanom za
imperativni mandat. Osobe delegirane imperativnim mandatom - savjetnici - izravno su
ovisni o zahtjevima i uputama birača i samim tim ih se u svako doba može opozvati.
Pokušaj da se uspostavi jedinstvo naroda u jednoj državi, da se to jedinstvo održi i da se
različiti interesi jednostavno potisnu, u ekstremnom slučaju prelazi u totalnu vladavinu.
Od toga je nastao pojam 'totalitarna demokracija'. 'Vođa' ili 'stranka' provodi u djelo opću
volju jedanput označenu kao pravilnu. Odstupanja ili opozicijska stremljenja smatraju se
herezom. Ljudi trebaju biti prisiljeni na svoju sreću.
U najmlađoj povijesti pokazalo se da se u stvarnosti, pozivajući se na identitet vladara i
onih kojima se vlada, 'jedinstvena volja naroda' provodi silom, što je dovelo do nastanka
dva totalitarna 'demokratska' sustava: nacionalsocijalizma i komunizma.
13
Suprotno teoriji identiteta, konkurentna teorija - razvijena u anglosaksonskim zemljama ne zasniva se na jedinstvenoj volji naroda nego na različitim ineresima i interesnim
grupama. Joseph A. Schumpeter (1883. do 1950.) opisuje ovu teoriju ovako:
"Demokratska metoda je ono uređenje institucija za donošenje političkih odluka u kojem
pojedinci putem konkurentne borbe za glasove naroda dobivaju mogućnost odlučivanja."
Riječ je o pragmatičnoj metodi koja počiva na spoznaji da stanovništvo jedne površinom
velike države zbog svog velikog broja i raznolikosti nije u stanju vladati samo sobom
nego je upućeno na reprezentiranje putem parlamenta koji se sastoji od stranka
izabranih na slobodnim izborima. Sadržajno jezgro konkurentne teorije nalazi se u velikoj
mjeri u novijoj teoriji pluralizma, čije se osnovne značajke mogu sažeti ovim redom:
- Različiti interesi koji postoje unutar jednog društva se prihvaćaju.
- Zajedničko dobro ne može se odrediti unaprijed (a priori).
- Zajedničko dobro je rezultat do kojeg se dolazi nakon (a posteriori) postignutog
kompromisa u političkoj konkurentnoj borbi.
- Izjednačavanje različitih interesa moguće je samo kod minimalnog konzensa i to putem
pravila. To znači da grupe koje djeluju politički moraju biti sposobne i spremne na
kompromis. Ako oni u politiku uđu boreći se za prevlast, promatrajući političkog
protivnika kao neprijatelja i želeći ga pobijediti, uništena je osnova pluralističkog
političkog uređenja.
- Uloga države u pluralističkom društvu u biti se sastoji u tome da stvori uvjete za
izjednačavanje, te da pazi na održanje pravila igre.
14
Po konkurentnoj teoriji demokracije, političko obrazovanje volje u pluralističkom društvu
treba proizlaziti iz otvorenog procesa rasprave između heterogenih grupnih interesa, pri
čemu je potreban minimum zajedničkih uvjerenja. Na temelju raznolikosti i
mnogobrojnosti mišljenja te na temelju socijalnih sukoba ne može postojati apsolutno
točno rješenje. Stoga princip većine vrijedi kao osnova za donošenje odluka. Konačno, ne
smije se provoditi 'tiranija većine' koja se ne drži pravila igre demokracije, koja
povređuje neotuđiva ljudska prava, jer ni većina nije oslobođena nedostataka. Izražena
zaštita manjina u ovakvom shvaćanju demokracije jedan je od konstruktivnih sastavnih
dijelova. Nakon isteka izbornog razdoblja za izabrane zastupnike, birači procjenjuju i
vrednuju njihov rad. Time demokracija u ovom smislu ne znači vladavinu naroda, nego
vladavinu uz odobrenje naroda. Zato kažemo da konkurentna teorija promovira
reprezentativno shvaćanje demokracije.
U reprezentativnim demokracijama, kao i u parlamentarnom ili predsjedničkom sustavu,
narod nema izravnu vlast nego je prenosi na organe koji u ime naroda vladaju. Velika
Britanija slovi kao zemlja u kojoj se začeo parlamentarni sustav vlade, što je najučestaliji
tip konstitucionalnih demokratskih sustava. Većina zapadnoeuropskih država ima takve
političke forme uređenja, dok recimo Sjedinjene Američke Države predstavljaju jasan
primjer predsjedničkog sustava. Ako usporedimo predsjednički i parlamentarni sustav
vlade, primijetit ćemo sljedeće osnovne razlike:
- U predsjedničkom sustavu predsjednik i parlament imenuju se na odvojenim izborima,
dok se u parlamentarnim sustavima vlasti o sastavu parlamenta i vlade odlučuje jednim
izborom, čak i kad je dana mogućnost različitih koalicija.
- Vladu u parlamentarnom sustavu imenuje parlament i parlament je može opozvati. U
15
predsjedničkom sustavu parlament ne raspolaže mogućnošću opoziva predsjednika; on
predsjednika ne može zamijeniti zbog različitosti mišljenja ili zbog promijenjene većine u
parlamentu. Samo u slučaju da je neki predsjednik prekršio zakon moguće je podići
tužbu protiv njega, a parlament ga nakon toga može razriješiti dužnosti.
- U parlamentarnom sustavu postoje podijeljene izvršne funkcije. Reprezentativni
državnički zadaci su u rukama predsjednika ili monarha, a stvarna moć vlade ostaje
rezervirana za čelnika vlade - premijera, kancelara i slično. U predsjedničkom sustavu su
funkcije državnika čelnika i funkcija čelnika vlade sjedinjene u jednoj osobi.
Postoji određeni broj zapadnjačkih demokracija koje je teško svrstati u ova dva tipa.
Zbog toga je potrebna podjela na još dva tipa:
- S jedne strane postoje sustavi u kojima je predsjedniku države povjerena nešto važnija
uloga nego što je ima u parlamentarnima. U takvim sustavima, za koje se koristi naziv
'semipredsjednički sustavi', predsjednika države bira se izravnim izborom, i on ima
značajan utjecaj na formiranje vlade i razne druge važne državne kompetencije. Ali,
vlada ne ovisi samo o predsjedniku, nego je odgovorna parlamentu koji je može i
smijeniti. Osim ustavnih odredbi, u takvim slučajevima struktura partijskog sustava i
aktualni odnos većine igraju veliku ulogu.
- U Švicarskoj postoji tzv. 'izravna demokracija'. Švicarska ima direktorijalni Ustav koji u
sebi povezuje pojedinosti predsjedničkog i parlamentarnog sustava. Parlament bira
vladu, ali je tijekom legislativnog razdoblja ne može smijeniti. S druge strane, vlada
nema pravo raspuštanja parlamenta. Vladina služba i mandat poslanika su nejednaki.
Funkciju saveznog predsjednika preuzimaju, prema već utvrđenom ritmu, članovi vlade,
16
jedan za drugim. Vlada - suprotno predsjedničkom sustavu - ima formalnu mogućnost
zakonske inicijative. Kontrolu nad parlamentom, kao i nad vladom, imaju oni s pravom
glasa. Građani glasovanjem ne odlučuju samo o ustavnim promjenama, nego imaju
mogućnost da glasovanjem ukinu neki zakon ili da putem zahtjeva o izjašnjavanju
naroda zahtijevaju zakonsko reguliranje određenih pitanja. Iako su reprezentativni
elementi u švicarskom Ustavu vrlo jaki, ništa manje jaki nisu ni plebiscitarni elementi.
Unatoč razlikama u sustavima, koje se uglavnom tiču odnosa između vlade i parlamenta,
parlamenti u svima njima, uz neke iznimke, obavljaju iste funkcije, i to:
- Zakonodavstvo, uključujući i odobrenje budžeta;
- Kontrola vlade;
- Reprezentacija, odnosno uzimanje u obzir društvenih interesa;
- Oblikovanje političke volje, što znači aktivno djelovanje na mišljenje stanovništva
javnim izlaganjem argumenata koji stoje iza donesenih odluka, s iznimkom parlamenata
u predsjedničkom sustavu te s djelomičnim izuzetkom (ograničenjem) onih parlamenata
iz semipredsjedničkih sustava i onih s direktorijalnim Ustavom;
- Izbor, odnosno razrješenje vlade njene dužnosti.
Ponovimo: u demokratskim političkim uređenjima današnjice razlikujemo reprezentativnu
(parlamentarnu i predsjedničku) demokraciju, te demokratska uređenja koja povezuju
pojedine elemente reprezentativne i izravne demokracije. Savezna Republika Njemačka
predstavlja, jednako kao i Velika Britanija, reprezentativnu demokraciju. Kao primjer
predsjedničke demokracije služi SAD. Kao primjer izravne demokracije često se navodi
Švicarska. Pretpostavka da u demokraciji državna vlast proizlazi iz naroda se najviše
ostvarila upravo u Švicarskoj, gdje stanovništvo koje ima pravo glasa posjeduje najviše
mogućnosti djelovanja i kontrole u odnosu na sve do sada viđene demokracije.
Povijesna analiza različitih demokratskih uređenja današnjice pokazuje nam da je
'demokracija' u različitim zemljama u različito doba različito razumijevana i
primjenjivana. Bitna je spoznaja da demokracija ni kao ideja ni kao državno uređenje
nije statična, nego da podliježe promjenama.
17
Kako se razvila demokracija?
Demokracija se u Europi razvila najprije u grčkim gradovima-državama, kao izravni i
neposredni oblik demokracije. Moderna demokracija izrasla je najprije iz kalvinističkih
shvaćanja 17. stoljeća - posebno u Škotskoj, Engleskoj i Nizozemskoj, gdje se općina
pojavila kao nositelj religioznog i političkog života - prema učenju prosvjetiteljstva,
posebno prema njegovu promatranju slobode i jednakosti svih te prema normativnom
značenju razumnog razmišljanja pojedinca o državi i društvu. Kao osnova pojavila su se
u 18. stoljeću učenja francuskog filozofa i političara J. J. Rousseaua o suverenitetu
naroda kao o nedjeljivom i neotuđivom pravu naroda.
Prva moderna demokratska država bile su Sjedinjene Američke Države (SAD), dok je u
Europi država na demokratskim principima prvi put osnovana u Francuskoj revoluciji.
Počeci demokracije povezani su s nastankom grčkog polisa. Budući da se moderni pojam
države može prenijeti u antiku, pod polisom treba podrazumijevati zajednicu, a pod
politikom reguliranje javnog života. Polis je sačinjen od primarnih zajednica muškarac žena, gospodar - rob. Više obitelji čine plamenski savez, a nešto veći broj obitelji čine
polis. U tim zajednicama, nastalim u devetom stoljeću prije Krista, razvilo se građanstvo
(Demos) koje je obuhvaćalo sve slobodne građane kao politički jednakopravne. Vlada
koja je u različitim polisima bila različita proizilazila je iz Narodne skupštine. U procvatu
grčke demokracije, u petom i četvrtom stoljeću prije Krista, Narodna skupština je
odlučivala o zakonodavstvu, vanjskoj i unutarnjoj politici, financijama i vojnim pitanjima.
Antička demokracija počivala je na jednakosti svih građana pred zakom, na slobodi
govora i slobodnom pristupu javnim službama. Međutim, nisu svi stanovnici bili
jednakopravni građani. Navedena prava i obveze vrijedile su samo za 'potpune' građane
koji su bili manjina stanovništva polisa. Žene, stranci, robovi i ostali stanovnici koji nisu
bili potpuni građani, ili nisu imali nakakvih prava ili su njihova prava bila ograničena.
Najvažnije zasluge antičkog polisa za razvoj demokracije su: u njemu se prvi put može
primijetiti značenje čovjeka kao jedinstvenog bića, provodi se samovlada, ostvarena je
sloboda od tiranije i istodobno je sve to filozofski potkrijepljeno.
U starorimskoj republici moć je bila u rukama patricija, dakle, postojala je aristokratska
vlada. Nakon žestokih borbi, demokratski princip je dobio na značenju, materijalno stanje
i političko značenje siromašnijih građana (plebejaca) se popravilo, a Narodna skupština je
dobila političku moć.
Političko uređenje starih sjevernoeuropskih germanskih naroda počivalo je na
jednakopravnosti svih slobodnih građana, tako da je i u njima Narodna skupština bila
najviši organ upravljanja državom. Osim toga, i oni su funkcionirali po principu da su sva
prava bila rezervirana samo za poglavare obitelji koji su imali i pravo na privatnu svojinu.
Članovi njihovih obitelji te veliki broj "napola" slobodnih i neslobodnih bili su bez
političkog utjecaja.
U europskom srednjem vijeku u svim su se političkom oblicima mogli primijetiti, jedan do
drugoga, monarhistički, aristokratski i demokratski principi. Demokratsko određenje imali
su uglavnom gradovi koji su imali aristokratske ustave. Zanatlije i njihovi savezi (esnafi)
u oštrim su borbama pokušavali dovesti u pitanje gradsku vlast patricija, koji su
uglavnom bili trgovci. Slojevi građana koji nisu imali naikakav posjed i dalje su bili bez
ikakvog političkog utjecaja. Princip da u gradu nema neslobodnih ('Gradski zrak čini
slobodnim') i da gradska uprava zastupa blagostanje cjeline utjecao je na izgradnju
svijesti građanstva, koje se po svom samorazumijevanju i po svom pravnom položaju
jasno razlikovalo od ovisnih 'podanika' apsolutističke monarhije.
18
Za političku filozofiju novog doba odlučujuće su bile misli prirodnog prava i iz njih nastala
ljudska i građanska prava. Razvoj demokracije u novom dobu igra odlučujuću ulogu za
razumijevanje formi i problema današnjih demokracija.
U novom dobu uloga i osnovna funkcija države je definirana po 'sudačkom modelu':
država se uređuje kao neutralna vlast koja posreduje u sukobima i tako osigurava miran
suživot njenih građana. Neophodna su dva uvjeta: s jedne strane potrebna je vladavina
zakona, a s druge strane vladavina zakona mora postati institucija u obliku
monopoliziranja prava na primjenu fizičke sile. Toj instituciji pripadaju zadaci jamčenja
provedbe sudskih odluka po slovu zakona, a za to su joj potrebna sredstva vlasti.
Novovremenska konstitucija države zbog toga je pravna konstrukcija: politička filozofija
postaje učenje o pravu, a legitimna i razumom opravdana država je pravna država.
Francuska revolucija koja je počela 1789. godine bila je odlučujući politički događaj u
Europi novog doba. Europski svijet država u drugoj polovici 18. stoljeća bio je jako
heterogen. U Engleskoj je od tamošnje Revolucije (1688.) djelovala parlamentarna
monarhija koja je bila na najboljem putu da preraste u demokraciju. Francuska je prije
revolucije bila apsolutistička centralna država s raštrkanim agrarnim područijma koja su
predstavljala većinu privrede. U njemačkim državama zemljoradničko je stanovništvo
živjelo u velikoj ovisnosti o feudalnim knezovima, a vladar je bio monarh. Zato nas ne
treba iznenaditi da su se za različite države pronašla različita rješenja modernih političkih
uređenja. Moderne predodžbe demokracije bile su pod jakim utjecajem isprepletenosti
strogoće praktično-političkih pokreta i odgovarajućih teorijsko-filozofskih formulacija,
koje su svoje ideološko profiliranje pronašle u onome što se danas označava kao
konzervatizam, liberalizam, socijalizam, odnosno komunizam.
Koje su oznake demokratske države?
Što najmanje mora imati jedna država da bismo je označili kao demokratsku? Da bismo
odgovorili na to pitanje, trebamo odrediti koji to elementi čine jezgru demokratskog
društva, bez obzira na razlike između pojedinih društava koje smo u dosadašnjem tekstu
opisali. Sljedećih šest elemenata mogu se označiti kao osnova demokracije, pri čemu svih
šest elemenata ovise jedan o drugom i jedan bez drugog ne mogu se zamisliti.
1. Izbori: Sva vlast u demokraciji proizilazi iz naroda. Narod bira vladu na određeno
vijeme. Izbori su oznaka demokracije.
Kad govorimo i izborima, to odgovara situaciji iz našeg uvodnog primjera u kojem obitelj
odlučuje tko će dobiti daljinski upravljač i koji će se program gledati. To je neophodno
jer u okviru jednog naroda postoje različiti interesi, kao i unutar naše obitelji. U pravilu,
nemaju svi isto mišljenje. Zato je neophodno da se nađe način na koji će se riješiti
interesni sukob bez upotrebe sile. Taj način je demokratski sustav s redovitim izborima i
odlukama većine. Odabrani zastupnici donose odluke koje vrijede za sve, čak i za one
koji su pri glasovanju ili izboru predstavljali manjinu.
2. Parlament: U demokraciji vlast proizlazi iz naroda, a njena provedba u pravilu je
prepuštena odabranim zastupnicima, koji su okupljeni u parlamentu.
Budući da je parlament legitimiran izravno izborom naroda, on igra odlučujuću ulogu pri
dodjeljivanju ostalih funkcija vlasti (izborna funkcija). To se posebno odnosi na vlade
koje u parlamentarnim sustavima biraju predstavnici parlamenta i koje su direktno
odgovorne parlamentu. Daljnji osnovni zadatak parlamenta je uređenje političke linije
jedne države, koju oni definiraju zakonima (zakonodavna funkcija). Zbog toga se
parlament označava kao zakonodavna vlast (legislativa).
19
3. Vlada: Ni jedna država ne može funkcionirati i opstati bez vlade i uprave koja joj
pripada i koja provodi zakone.
Svugdje, gdje god postoje ljudske zajednice, postoji potreba za upravom. Prema
iskustvima iz povijest, taj zadatak mogu obavljati ili samo pojedinci ili jedan vrlo mali
krug ljudi. Veća skupina, kao što je parlament ili svi građani jedne države, može
kontrolirati te procese te određivati pravila djelovanja i pravce odluka, ali oni ne mogu
zamijeniti vladu. Vlada je opet sposobna pronaći rješenja i vladati samo pod uvjetom da
se njene odluke ispunjavaju. Tijekom porasta država i porasta državnih zadataka, te
kompliciranja pitanja suživota ljudi, razvio se još jedan državni aparat, podređen vladi –
državna uprava, koja je u međuvremenu dobila toliko zadataka i toliko na važnosti da se
na egzekutivnoj razini vlada i uprava razlikuju i institucionalno. U modernim
demokracijama zajednički zadaci uprave i vlade su svakodnevnica. U obje institucije
građani susreću državnu vlast.
4. Opozicija: Ona stoji nasuprot vlade, kontrolira je i pokušava biti bolja politička
alternativa za narod. Ona kritizira vlast i pokušava dokazati da bi ponudila bolji program.
5. Raspodjela vlasti: Sustav 'Checks and balances' brine o tome da u demokratskoj
državi ne dođe do prevelike koncentracije vlasti, jer vlast vodi do njene zloupotrebe.
6. Pravna država: U demokraciji je sva vlast vezana za zakone i pravo. Čak i suverenitet
naroda u osnovnim pravima ima svoje granice.
Što je demokratsko društvo?
U jednoj demokraciji država i društvo ne mogu biti odvojeni jedno od drugoga, oni
djeluju zajedno, stalno se pokušavajući približiti idealu demokracije. Usprkos tome,
postoje neki bitni sastavni dijelovi moderne demokracije koji se najprije mogu svrstati u
područje društva. U te dijelove spadaju tzv. intermedijarne organizacije koje stoje
između građana i države i povezuju ih. U biti, ovdje se radi o strankama, savezima i
medijima. Sva tri dijela su neophodna za demokraciju. Oni predstavljaju tzv.
'intermedijarni sustav' između naroda i ustavnih organa.
Odnos između birača i izabranih ne može se opisati kao obaveza birača da samo da svoj
glas i prepuštanje svega ostalog predstavniku kojeg je izabrao. Samo kratki pregled
zapadnjačke demokracije uvjerit će svakoga da ovakvo karakteriziranje uloge birača ni u
kojem slučaju nije točno. Političko djelovanje pojedinca seže i dalje ako u cjelokupnu
sliku, uz stranke i saveze, uključimo i građanske inicijative te socijalne pokrete u kojima
pojedinac može djelovati. Kao što je to slučaj u radnom i gospodarskom životu jednog
industrijskog društva, tako su organizirane grupe i u politici odlučujuće sredstvo koje
pojedinca oslobađa njegove nemoći i omogućuje mu da djeluje kao član kompliciranog
društva. Stranke i savezi, građanske inicijative i socijalni pokreti pokušavaju utjecati na
proces formiranja političke volje u skladu sa svojim uvjerenjima i interesima, direktno ili
utjecajem na javno mnijenje, te pokušavaju iznijeti svoje brige i želje vladama i
parlamentima ili preuzeti zadatke državnih organa i provesti ih u vlastitoj režiji. Stranke i
savezi pri tome služe kao posrednici u procesu formiranja političke volje.
Medije se često naziva 'četvrtom silom' u državi (uz izvršnu, zakonodavnu i pravosudnu
vlast), a moderne demokracije se naziva 'medijskim demokracijama'. Politika u
modernim državama i masovnim društvima nije više moguća bez pomoći masovnih
medija. Situacija više nije kao u antičkoj Grčkoj, gdje su se građani mogli okupiti na trgu
da bi diskutirali o odluci koju treba donijeti. Politika se sada usvaja i prosljeđuje preko
masovnih medija. Ono što, primjerice,mi znamo o politici naše zemlje uglavnom smo
20
doznali preko televizije, radija ili novina. Zbog toga mediji u intermedijarnom sustavu
imaju iznimno važnu ulogu. Savezi i stranke bave se radom s javnosti, što znači da
ciljano pokušavaju iskoristiti medije.
Kakva je budućnost demokracije?
Budućnost demokracije i demokratizacije ljudskog društva ovist će, prije svega, o
ispunjenju i ostvarenju brojnih uvjeta koji se razlikuju od zemlje do zemlje, od religije do
religije, od kulturnog kruga do kulturnog kruga. Mnogostrukost razvoja odražava
mnogostrukost tih polaznih točaka. Nakon jednog stoljeća totalitarnih režima i barbarskih
prevrata, principijelno otvorene i višeslojevite budućnosti su nešto najbolje što si
možemo poželjeti za početak stoljeća. Šanse su otvorene na svim mjestima. Na Zapadu,
u kolijevci moderne demokracije, razvio se novi smisao za samokritičnu refleksiju pitanja
demokracije. Tu, prije svega, spadaju pitanja:
- je li demokracija zaista tako otvorena za individualna i druga neslaganja kako se
svugdje tumači, i hoće li i u zapadnim zemljama ostati trajno sposobna za regeneraciju;
- jesu li društvene i političke pretpostavke u postkomunističkim zemljama, koje prolaze
kroz procese transformiranja, dovoljno jake - prije svega se misli na Rusiju - da bi tamo
bio moguć stabilan i trajan razvoj demokracije;
- je li moguće zajedništvo nastalo iz sukoba pojedinačnih lokalnih tradicionalnih
pretpostavki i zapadnjačke slike čovjeka, i je li na tom zajedništvu moguće funkcioniranje
države te njeno izjednačenje sa zajednicom, i to izjednačenje koje bi osiguralo da i u
najnerazvijenijim regijama Zemlje postoje elementarna prava, kao što su priznavanje
ljudskih prava i prava pojedinca, kontrola nad vlasti i raspodjela vlasti.
Na zapadu su u velikoj debati o demokraciji postale bitne osnove i pretpostavke,
mogućnosti i granice. Demokratizacija društva u prvom redu ovisi o tome koji konsenzus
i koji kocepti demokracije danas mogu biti uspostavljani. Postojeće teorije
demokratizacije u nedoumici su između klasičnog modela reprezentativne demokracije, u
kojem središnju ulogu igra ideja političke sposobnosti djelovanja, i idealističkog modela
participacije, u kojem vlada ideja da se radijus djelovanja političkih institucija proširi na
što je moguće više područja društvenog suživota. Pod okriljem tih opcija, pod uvjetom
pluralističke konkurencije, sve se više traga za konsenzusom, a svaka potraga za
demokratskim konsenzusom mora odgovoriti na dva pitanja:
- Kakva slika čovjeka leži u osnovi političkih pokušaja demokracije, dakle gdje su prava i
obaveze pojedinca u političkom i društvenom suživotu?
- Prema kojim će se ciljevima stremiti u demokratskom uređenju, dakle čemu služi
politički i društveni suživot, što je njegov cilj?
Što se tiče oba pitanja, danas u demokratskim državama Zapada postoji više-manje uska
granica konsensa. Ali on se, ako je to potrebno, mora ponovno definirati i preraditi u
formi iznošenja interesnih sukoba i sukoba mišljenja. Inače, demokracija će se sve više
pretvarati u demokratizam bez jasnih odrednica, bez kontura. To bi bila najnesretnija
posljedica koja bi mogla izrasti iz trijumfa demokracije nad totalitarnim režimima 20.
stoljeća. Na Zapadu je demokracija najstarija i naravno najnaprednija, tako da se pitanje
o njenim mogućnostima daljnjeg ostvarenja ili eventualne preobrazbe vrlo nerado čuje.
Ali, upravo na Zapadu mora se diskusija o budućnosti demokracije usmjeriti upravo na
ovu temu, inače bi pretjerivanja mogla uništiti bit demokracije te je učinititi ovisnom o
zaštiti. Upravo iz sukoba o ovom pitanju na Zapadu će morati izrasti novi demokratski
konsenzus. Ostali dijelovi svijeta u daljnjim demokratizacijskim procesima i u
doživljavanju demokracije orijentrat će se prema onome što bude aktualno na Zapadu,
prema onome kako Zapad bude živio demokraciju. Zato početkom 21. stoljeća o
budućnosti demokracije i demokratizacije možemo sa igurnošću reći: u današnjici
demokracije perepoznali smo i njezinu budućnost.
21
STRANKE
Što su stranke?
Moderna demokracija je nezamisliva bez
stranaka. Stranke su dio intermedijarog
sistema, a uloga im je posredovanje
između građana i onih koji donose odluke.
Svi dijelovi ovog intermedijarnog sistema
usko su povezani jedan s drugim. Tako su,
primjerice, strankama potrebni mediji kad
građanima žele predstaviti svoj program ili
prijedloge rješenja aktualnih
problema. Osim toga, mediji su potrebni
strankama i kako bi doznale što pokreće
građane, koje su njihove reakcije na
aktualna društvena, politička i ekonomska
događanja, kakvo je raspoloženje birača te
brojne druge informacije.
Stranke u političkom sustavu
Dok interesni savezi građane vežu uza se i organiziraju ih u najrazličitijim ulogama,
stranke se građaninu obraćaju izravno kao odgovornoj osobi i sudioniku u davanju
odrednica suvereniteta jednog naroda. Ni jedna moderna demokracija ne može se odreći
postojanja i djelovanja političkih stranaka. To je činjenica koji važi unatoč sve raširenijoj
nenaklonosti prema svemu što se veže za stranke i političko-stranačko djelovanje. Onaj
tko pokuša inzistirati na uređenju bez stranaka i tvrdi da će se pokoriti samo "državnopolitičkim nužnostima", u principu vara i sebe i druge, predstavljajući svoje razmišljanje
o politici kao izvor čiste državnosti, koje, opet, drugima pokušava diskreditirati nazivajući
ga 'ideološkim' ili 'stranačko-političkim'. Nadstranačko uređenje ili uređenje bez stranaka
je, prema poznatoj izjavi Gustava Radbrucha, 'životna laž autoritarne države'.
S obzirom na to da se u odlučujućim političkim pitanjima uvijek radi o nekom djelovanju
u budućnosti koje će imati veze s pravilima koja budu donesena, rijetko postoji jedan
konačan i jednostavan odgovor na ta pitanja. U pravilu je tu riječ o raspravi između
različitih stranaka, od kojih svaka želi pridonijeti općem dobru u skladu sa svojim
principima i programima. I ako je neka stvar o kojoj treba donijeti političku odluku po
općem uvjerenju nepolitička, rješenje, odnosno odgovor počiva na interesima jedne
grupe birača, tj. jednoj je grupi birača prihvatljiviji nego nekoj drugoj. Tako već sam
redoslijed izvršavanja donesene odluke, ma koliko ona bila apolitična, ima veze s
različitim interesima i samim time može biti diskutabilan. Zbog toga se ne može
zaobići uključivanje stranaka i njihova stajališta u proces odlučivanja i provedbe.
Stranke su savezi istomišljenika i za rješavanje političkih problema daju programske
prijedloge te predstavljaju kandidate za parlament i vladu kako bi, ako dobiju izbore, ti
kandidati mogli provoditi programe stranke u spomenutim institucijama. Za slobodnu
demokraciju odlučujuće je to da i osnivanje političkih stranaka mora biti slobodno, ma
koliko već postojeće stranke smatrale nastajanje konkurencije oteževajućom okolnosti.
22
Stranke sudjeluju u formiranju političke volje građana. Ovom je rečenicom vrlo opširno
opisana uloga stranaka i sigurno bi je bilo pogrešno interpretirati tako da je partijama
dan monopol na formiranje političke volje građana. O tome nikako ne može biti govora
jer, primjerice, i interesni savezi u vrlo velikoj mjeri sudjeluju u formiranju političke volje
građana. Ti savezi u mnogim područjima sliče strankama. Razlike između ovih dviju
skupina često su vrlo male. Postojale su, na primjer, seljačke stranke koje su zastupale
interese samo te grupe stanovništva. Za razliku od interesnih saveza koji pokušavaju
utjecati na propise koje donose operativni nositelji vlasti, stranke teže tome da svojim
kandidatima osiguraju mjesta u državnim, kantonalnim ili općinskim službama. Oni
predstavljaju svoje kandidate, primjerice, na parlamentarnim izborima iz čijih se redova,
ako stranka dobije dovoljno glasova, bira vlada. Zbog toga su stranke nezaobilazna veza
između naroda i njegovih predstavnika.
Stranke kao 'megafon' naroda
Bez stranaka narod uopće ne bi mogao politički djelovati. Tek unutar njih pluralističko
društvo postaje sposobno za djelovanje. One su instrumenti uz pomoć kojih narod
zauzima vodeće pozicije i donosi svoje političko-programske odluke, bez njih narod kao
cjelina ne bi bio u mogućnosti birati svoje predstavnike i obavljati brojne zadatke
političkog vodstva. Za te su poslove potrebne različite grupe političkih aktivista koji se
biračima predstavljaju kao kandidati za političke službe, daju prijedloge rješenja političkih
problema, bave se specifičnim interesima određene grupe birača i formuliraju svoja
nastojanja. Birači na te prijedloge, formulacije rješenja i kandidate reagiraju
prihvaćanjem ili odbijanjem. Čak bi i izbor američkog predsjednika, gdje se zapravo radi
o odluci između jedne ili druge osobe, bio nemoguć bez stranaka. One su nositelji izborne
borbe i predstavljaju različite kandidate. Zbog toga se stranke i u ovom slučaju smatra
posrednicima između naroda i vladajućih pozicija. Bez stranaka čak i politički organiziran
narod ne bi mogao utjecati na politiku, iako mu je taj utjecaj u demokratski uređenom
društvu zajamčen donošenjem odluka i provedbom kontrole.
Moglo bi se reći da su političke stranke 'megafon' naroda. One trebaju prepoznati
postojeće političko stajalište, ciljeve, brige, želje i potrebe jednog naroda i to pretvoriti u
državnu volju. Stranke su, osim toga, mjesto gdje politički podmladak uči osnove
politike, prepoznaje plodno tlo za sebe i iz njih mu je omogućen upliv u politiku. Cilj
jedne stranke je uspjeh i ulazak u vladajuće strukture. Na taj način one predstavljaju
udruženja u kojima se okupljaju budući vodeći ljudski resursi jedne nacije. I u ovom
specifičnom slučaju one imaju svoju ulogu koju nitko drugi ne može preuzeti.
Takvi zadaci predstavljaju ogroman zahtjev za unutarnju organizaciju stranke. Osnivanje
stranke nije jedino što mora biti slobodno. Pristupanje stranci i uspon unutar nje na
osnovi kvaliteta moraju biti otvoreni svakome. Unutar demokratske stranke ne smije
postojati apsolutna vladavina jedne osobe, kao ni vladavina anonimne stranačke
birokracije. Statutom mora biti zajamčeno da svi članovi sudjeluju u donošenju odluka
koje se tiču izbora vodeće osobe, postavljanju stranačkih linija i orijentacija te izboru
stranačkih kandidata za mjesta u parlamentu i službama vlade.
Iako je uloga stranaka kao 'megafona' naroda unutar jednog društva doista bitna, ona ne
ispunjava baš sve zadatke koji stoje pred strankama u demokratskom društvu. Ta uloga,
naime, ne osigurava da će interesi naroda ili, bolje rečeno, interesi jedne grupe biti i
provedeni ako budu izgovoreni u megafon. U tom bi slučaju stranke imale samo
posredničku ulogu između dna i vrha. Međutim, to nikako nije slučaj. Sudjelovanje
stranaka u formiranju političke volje mora se promatrati i s druge strane. Već je bilo
govora o tome da zastupnici, u slučaju sukoba između mišljenja koje zastupa parlament i
mišljenja koje zastupa narod, imaju zadatak uvjeriti narod u ispravnost i opravdanost
23
mišljenja parlamenta. To mogu učiniti samo preko stranaka, jer su one te koje u osnovi
formiraju političku volju naroda. Tako se stranke mogu promatrati i kao instrument preko
kojeg politički vođe ostvaruju svoj kredibilitet u narodu, dok političke stranke
'reklamiraju' njihovu politiku. No, ovo se stajalište mora promatrati samo kao jedan
aspekt rada stranaka i točno je, odnosno pogrešno isto koliko i usporedba stranaka s
megafonom. Oba se aspekta moraju zajedno promatrati. Dakle, i u strankama susrećemo
jedinstvo plebiscitarnih i reprezentativnih elemenata.
Po tome su stranke politička udruženja koja registriraju i artikuliraju politička mišljenja i
socijalne interese naroda, te pokušavaju provesti svoju politiku i pravce djelovanja
nastale u okviru svake od njih, posebno preko svojih članova na određenim funkcijama.
Nacrt programa jedan je od najvažnijih zadataka svake stranke. Pritom se mora
razlikovati izborni program stranke koji određuje njene konkretne namjere u
predstojećem legislativnom periodu od osnovnog programa koji formulira osnovne
vrijednosti i dugoročne ciljeve stranke. Iako se danas sve stranke osjećaju obvezanima
demokratskim idealima: slobodom, jednakošću i solidarnošću, programske razlike među
njima ipak postoje, s obzirom na to da svaka od njih stavlja drugačiji naglasak na te
demokratske norme. Ti su naglasci često ukorijenjeni u fazi nastanka stranke, pa i danas
imaju tadašnje značenje, iako ponešto aktualizirano.
Političke stranke radničkog pokreta, koje su prvo nastale kao socijalni prosvjedni pokret,
zauzimaju se za političku jednakost nižih slojeva. Država, po njenom mišljenju, ovdje
mora preuzeti ulogu upravljača i ne prepustiti sve slobodnom odmjeravanju snaga.
Suprotno od toga, liberalno-građanske stranke težište stavljaju na individualnu slobodu
građanina pojedinca. S takve početne pozicije formuliraju svoje zahtjeve koji se odnose
na pravno-državno ograničavanje i kontrolu države. Uz dvije spomenute i gotovo klasične
grupacije, u gotovo svim državama zapadne Europe postoji i kršćanska, često
konzervativna grupacija koja s različitim konfesionalnim pravcima pokušava stvoriti
politiku na osnovi kršćanskog uvjerenja, a posebno je otvorena stavovima crkve. Uz ove
stranačke pozicije u mnogim sistemima postoje i regionalne stranke koje se osjećaju
obveznima prema ideji federalizma kao zastupnika njihovih specijalnih interesa, i to u
pravilu u povijesno i geografski vrlo specifičnim regijama.
Mnogi su stranački sistemi zapadne i srednje Europe, uz ove glavne struje, poznavali ili
poznaju desne ili lijeve stranke koje zastupaju ekstremne pozicije, bile one marksističkolenjinističke ili nacionalističko-fašističke. Te stranke predstavljaju opoziciju sistemu
parlamentarno-pluralističke demokracije. Njihova je snaga znak za prihvaćanje
parlamentarne demokracije u narodu.
Sasvim jasno pokazana nesposobnost postojećih stranaka da na vrijeme i energično u
svoje programe uvrste novonastali problem zaštite čovjekova okoliša i osiguranja
prirodnih životnih osnova, te da u praksi pokušaju pronaći rješenja, za posljedicu je
imala nastanak ekološkog pokreta koji se nakon nekog vremena, kao ekološka stranka,
izborio i za svoje mjesto u parlamentima europskih država. U međuvremenu se došlo do
toga da se teme zaštite čovjekova okoliša obrađuju u programima gotovo svih stranaka,
iako različitim intenzitetom.
U našem današnjem tehničko-znanstvenom svijetu gotovo više ne postoji velika
društveno-politička alternativa, mogućnost revolucionarnih programa, iako se uvijek
iznova javlja pokušaj ideološkog profiliranja i polariziranja stranačkih programa.
Kontinuirani demokratski razvoj moguć je u strankama samo ako sve one unutar sistema
prihvaćaju osnovne vrijednosti. To, opet, ne znači da ne bi trebale postojati različite
političke koncepcije ovisno o tradiciji, načinu razmišljanja, shvaćanju života i
temperamentu političkih stranaka. Ipak, u konkretnom političkom djelovanju prostor 'za
igru' u današnjem je vremenu pomalo skučen. Stranke sebi ni u kojem slučaju ne smiju
dopustiti da samo slijede vodeće osobe, jer bilo koji politički problem ili odluka mora
24
imati alternativu barem u diskusiji. Sasvim je legitimno da stranka pobjednica na
izborima ili ona koja je osvojila većinu glasova postavi ljude na vodeće funkcije. Njezini
vođe onda postaju nositelji mandata, a prestaju biti stranački političari. To ih ne odvaja
od stranke, ali im daje veću odgovornost. Oni u svojoj službi moraju djelovati tako da
provode programske ciljeve svoje stranke, zastupaju njene interese, ali i služe cjelini.
Hoće li im to poći za rukom, ovisi o njihovoj kvaliteti kao vođa, ali i o snazi kojom ih
matična stranka veže uza se te o njenom programu i disciplini. Koliko je teško istodobno
biti državnik i stranački čovjek, pokazuje i činjenica da je danas moguće iznijeti teret te
funkcije samo uz pomoć stranke i političkog vodstva koje je čvrsto vezano za matičnu
stranku. Veza između funkcije u stranci i funkcije u državi oduzima političkim vođama
glorificiranje nadstranačkog autoriteta i ograničava ih u njihovu samorazumijevanju.
Istodobno, socijalna i duhovna veza sa strankom daje im osnovu koju mogu proslijediti
tijekom mandata.
Zbog toga se demokracija može pronaći samo ondje gdje je pluralističko društvo politički
aktivno kroz organizirane interese, i gdje suvereni narod sam bira svoje političke
koncepcije i vođe posredstvom političkih stranaka, čije je osnivanje slobodno i odgovara
demokratskim principima.
Stranke i mediji
Ključno pitanje o vezi demokracije, javnosti i javnog mnijenja glasi: Tko određuje
političku agendu? Stranke, mediji ili građani - medijska publika? Na to pitanje pokušavaju
odgovoriti četiri različita modela:
1. Top-down-model polazi od toga da politički akteri u strankama i vladama sa svojim
odlukama utječu na stvarni svijet, primaju iz stvarnog svijeta povratne informacije i iz
toga formiraju politički dnevni red koji dalje prosljeđuju medijima, da bi ga ovi konačno
proslijedili publici.
2. Model mediokracije implicira da masovni mediji sami po sebi u velikoj mjeri utječu na
stvaranje javnog mnijenja, a time i na političku agendu. Oni primaju povratne informacije
nakon donošenja političkih odluka stvarnog svijeta, te šalju reakcije s jedne strane
natrag u politiku, a s druge ih emitiraju publici.
3. Bottom-up-model tvrdi da publika sama - građani, birači, javnost, narod (ili kako god
to želimo nazvati) - snima probleme realnog svijeta da bi time utjecala na javno
mnijenje, tj. na objavljeno mišljenje. Dakle, publika i izravno i neizravno preko medija
utječe na mišljenje i odluke političara i stranaka.
4. Biotop-model polazi od uske međusobne ovisnosti političara i medija, pri čemu publika
ostaje daleko u redovima pukih promatrača.
Koja je od tih teorija najbliža istini? Većina se nepristranih kritičara ovih teorija slaže u
slijedećem: ne vjerujte bajci o tisku kao nekom 'služinčetu' politike, niti o tisku kao
moćnoj četvrtoj sili, jakom megafonu građana. Ni jedno ni drugo, ovako idealno-tipično
predstavljeno nikada nije postojalo, oduvijek je to pitanje bilo mnogo kompliciranije.
Nepovjerljiv bi čovjek trebao biti i prema nekim današnjim znanstvenim mitovima o
budućoj multimedijalnoj moći i o politici koja će se voditi u Cyberspaceu CNN-a i
Berlusconija. Kratak pogled na povijest medija pokazuje da se i Bismarck ponašao
jednako nevirtuozno u manipulaciji medija, te da je Machiavelli u principu već sve znao.
25
SAVEZI
Što su savezi?
I savezi su dio intermedijarog sistema, a
uloga im je, kao i strankama, posredovanje
između građana i onih koji donose odluke.
Da bi djelotvorno iznijeli svoje interese,
potrebni su im mediji. Utjecaj na javno
mišljenje ubraja se u najdjelotvornije
instrumentarije kojima savezi raspolažu.
Usko su povezani i sa strankama. Članovi
nekog saveza mogu istodobno biti i članovi
neke stranke. Nije rijedak slučaj da su
pojedini savezi jako bliski određenim
strankama. Naravno, i stranke su bitne
savezima kad u procesu odlučivanja
pokušavaju pronaći dovoljno sluha za
interese koje zastupaju.
Savezi u političkom sustavu
Često se veliki utjecaj interesnih saveza ocjenjuje negativno. Govori se o 'vladavini
saveza' koja skreće nadležnost s pravog puta dužnosti na 'državno-političke potrebe' i
spriječava provedbu politike u smislu općeg blagostanja. No, opće blagostanje, kako je
već prije rečeno, nije unaprijed fiksirana veličina, a sigurno ne ona koju poznaje samo
vladajuća stranka. Sloboda građana ne smije biti samo isprazna riječ definirana sama po
sebi, nego ona treba određivati što je to opće dobro. Sve društvene grupe - poduzetnici,
radnici, proizvođači, potrošači, seljaci i građani, kućevlasnici i podstanari... - moraju
imati jednako pravo da zastupaju politiku koju smatraju dobrom i ispravnom, kako bi
nastao balans između različitih društvenih i političkih snaga koji se mora mjeriti osnovnim
vrijednostima humanog i slobodnog socijalnog uređenja.
Kompromis između različitih interesa jednog naroda ne može se postići bez aktivnog
djelovanja i sudjelovanja organiziranih grupa koje zastupaju te interese. Onaj tko se
zalaže za aktivno sudjelovanje građana u demokratskoj državi koje prelazi okvire
sudjelovanja na izborima i pisanja pisama čitatelja, mora računati s tim da će građani
pokušavati pronaći forme koje će im osigurati izravni utjecaj na politička događanja. U
uvjetima visokokompleksnog demokratskog društva to znači da se građanin mora
udruživati sa svojim istomišljenicima kako bi ostvario svoje interese.
Tako savezi predstavljaju zastupnike građana koji u njihovo ime mogu govoriti s ciljem
provođenja njihovih interesa. Savezi su istodobno produžena politička ruka pojedinca, uz
čiju pomoć on pokušava izraziti svoje želje i uz čiju se pomoć bori protiv nadmoći države.
Slično je i s građanskim inicijativama u kojima se - uglavnom lokalno i ograničeno na
konkretni cilj - angažiraju i organiziraju oni na koje se određeni problem odnosi te
zastupaju svoju politiku prema instancama politike i uprave.
Savezi svoje želje i zahtjeve uglavnom upućuju vladama i parlamentima. Međutim, vlade
i parlamenti te zahtjeve ponekad ne shvaćaju kao pritisak nego kao podršku. U današnjoj
situaciji nasilnog širenja i kompliciranosti modernog zakonodavstva nerijetko su
26
predstavnici interesnih saveza i jedini stručnjaci za određeno područje. Njihovom
stručnošću može se poslužiti svatko, a da pritom ne ispuni njihove zahtjeve. Država i
društvo integriraju se radom onih kojih se određeni problem tiče, te pripremanjem
državnih odluka. Naravno da je svakoj vladi, koja je tu zbog naroda, u cilju da prije
donošenja odluke o provođenju planiranih mjera sasluša i građane koji joj se obraćaju
preko svojih interesnih saveza.
Prirodna mnogostrukost interesa u pravilu spriječava konfrontiranje jednog saveza prema
ostalima. Za takvo što je jednostavno prevelika i konkurencija interesa. Ipak, vrlo se lako
može dogoditi situacija u kojoj bi interesi važni za cijeli narod jednostavno bili pregaženi
jer je nemoguće organizirati njihovo ostvarivanje i provedbu ili zato jer nisu djelotvorno
organizirani. Relativna nemoć saveza potrošača i saveza za zaštitu okoliša jasno pokazuje
tu opasnost. Što je interes općenitiji, to ga je teže provesti. Doduše, svi starimo, ali
organizacija staraca ima najmanje snage za provođenje svojih interesa.
Saslušavanje zahtjeva saveza događa se u najrazličitijim formama i nerijetko je
propisano mjerama za uređenje društvenog života koje su donijeli vlada ili parlament.
Zastupnici različitih interesa pokušavaju prezentirati svoje interese i interese građana
gdje god mogu te za njih pridobiti što više pristaša. Odnedavno ih se, pomalo u šali,
naziva lobistima. Pritom se pod lobistima tradicionalno misli na one koji u predsoblju
parlamenta - lobiju - pokušavaju izravnim razgovorom utjecati na zastupnike. Ali danas
su forme i načini tog utjecaja na zastupnike daleko razvijeniji. Veliki interesni savezi
nerijetko imaju svoje predstavnike u frakcijama parlamentarnih stranaka. Danas svaki
parlament već dobro poznaje interesne saveze seljaka ili sindikata, ili frakcije službenika i
gradonačelnika, koje prožimaju različite stranačko-političke grupacije. Ti predstavnici
saveza često su najvažniji i najpriznatiji stručnjaci za određena područja u strankama i
imaju velik utjecaj na formiranje političke volje unutar frakcije. Uz pomoć svoga stručnog
znanja i izvora informacija koje im preko aparata njihova saveza stoje na raspolaganju, u
stanju su kontrolirati stručnjake u vladi i parlamentu. Pojedinom zastupniku već zbog
nedostatka tih informacija prijeti opasnost da postane pijun birokracije. Tu savez može
'uskočiti' sa svojim aparatom. Saveznu upravu nerijetko kontroliraju uprave saveza, kad
to nisu u stanju parlament i stranke.
U relativno velikoj političkoj moći saveza leže i neke opasnosti. Najvećim dijelom one
proizlaze iz nedostatka demokracije unutar samih saveza, te nedostatka kontrole njihovih
članova nad vodećim grupama i birokratskim aparatom saveza. Nadalje, savezi se
pokušavaju proširiti, međutim njihova djelatnost nerijetko ostaje nezapažena u javnosti,
što onima koji zastupaju drugačije interese otežava da reagiraju na vrijeme i postignu
balans. Zabrinjavajuće je kad pojedini savezi uspiju ostvariti prevelik utjecaj, jer na taj
način ostvaruju i političku moć prisiljavajući jednu ili drugu stranku da njihovim
interesima posveti više pažnje. Interesi onoga koji ima brojne pristaše, a time i velik broj
glasova, ili financijski podržava neku stranku u svakom će slučaju biti prije uvaženi nego
interesi nekoga drugog. To može rezultirati time da interesi pojedinih saveza puno više
utječu na postizanje društvenog kompromisa nego interesi drugih, slabije organiziranih
interesnih saveza koji bi u demokraciji zapravo trebali imati jednako pravo utjecaja.
Upravo su najmoćnije interesne organizacije često pokušavaju zamrznuti pozicije koje su
u određenom trenutku postigle i zaobići potrebne, ali bolne reforme. Velike interesne
organizacije u pravilu drže veto pozicije i nerijetko mogu spriječiti političare u provođenju
refomi. Ako cijelo društvo želi više pridonijeti održanju naših prirodnih životnih uvjeta te
odgovoriti izazovima budućnosti, mora biti nešto više od društva organiziranih interesa. U
takvoj situaciji političko vodstvo ima zadatak prisiliti različite interese na kompromis te
uspostaviti ciljeve za cijelo društvo, vezati ga za te ciljeve kako bi tako krenulo u
budućnost. Pretpostavka za to je, naravno, sposobnost političkog vodstva da se
suprotstavi moćnim društvenim interesima pojedinih grupa. To je moguće samo ako se
može osloniti na partijski sistem koji funkcionira.
27
EUROPSKA UNIJA
Što je Europska unija?
Europska unija je vrlo neobična tvorevina, koja ne spada ni u znanstveno-političku
disciplinu istraživanja usporedbe sistema ni u disciplinu međunarodni odnosi, s obzirom
na to da istodobno pokazuje karakteristike i nacionalnog političkog sistema i
međunarodne politike. Njezine su najvažnije karakteristike:
1. Izuzetan praktičan značaj.
Prva točka koja EU čini tako zanimljivom je njen izuzetno praktičan značaj - činjenica da
ne samo politika i ekonomija, nego i svakodnevica, barem u državama članicama, ovise
o Europskoj uniji u sve više područja i pokazuju takve osobine koje upućuju na to da će
tako ostati i u budućnosti. Primjer za ovakav razvoj je uvođenje eura u gotovinsko
plaćanje u državama članicama od 01.01.2002. godine. To je u međuvremenu otišlo
tako daleko da shvaćanje političkog sistema jedne države članice više nije moguće bez
spoznaje o pripadnosti EU. Važne odluke sve se više prenose iz glavnih gradova država
članica u Bruxelles.
2. Važan međunarodni akter.
Potom, EU je važan akter u međunarodnoj politici, npr. tijekom pregovora u okviru
WTO-a (World Trade Organisation/Svjetska trgovinska organizacija, www.wto.org).
3. Primjer uspjelog rješavanja konflikta mirnim putem.
Treće, EU budi veliki interes kao uspjeli eksperiment mirnog rješavanja konflikta, što je
aspekt koji je, posebno kod mlađe generacije, malo izgubljen iz vida. Zbog toga ovdje
treba podsjetiti da su države koje danas vrlo intenzivno surađuju jedna s drugom, koje
su napravile zajedničke institucije i koje odnedavno imaju zajedničku monetu, prije 60
godine bile ljuti ratni neprijatelji! To znači da bi nam bavljenje ovim procesom prelaska
od rata do suradnje moglo dati uvid u preduvjete za mirnu kooperaciju.
4. Potpuno novi predmet istraživanja.
Ono što je u svakom slučaju bitno napomenuti je da EU za politologiju predstavlja
svakako izuzetno interesantan predmet istraživanja. EU se nalazi na vrlo uskoj granici
između disciplina istraživanja sustava i međunarodne politike. Kroz samo njeno
postojanje počinju se topiti granice između ovih disciplina.
Osobitosti Europske unije
Brze promjene ustavno-pravnih okvira i članstva povezuju se s cijelom lepezom vrlo
interesantnih teorijskih pitanja kao što su: Koji su uzroci ovih promjena? U kojem
pravcu vode takve promjene? Na koji način se ovi procesi mogu analitički i konceptualno
objasniti? Ovim dolazimo do pitanja koji su to posebni izazovi pred kojim stojimo
prilikom pokušaja da razumijemo i analiziramo Europsku uniju. Što preispitivanje
Europske unije čini tako teškim? Pokušat ćemo najvažnije elemente odgovora na ova
pitanja razjasniti uz pomoć tri temeljna dijagrama na slijedećim sranicama.
Naravno, možemo postaviti i pitanje što nam proučavanje i razumijevanje Europske unije
zapravo donosi i s kojim se ciljem možemo prihvatiti tog zadatka. Bez obzira koji sve
pritom mogu biti pojedinačni motivi i ciljevi, ono što je sigurno jest da ćete upoznati
organizaciju koja već danas u velikoj mjeri utječe na naš svakodnevni život, i bez čijeg
poznavanja nećete moći shvatiti aktualnu politiku i događanja čak ni unutar svoje države.
28
Najprije, kako možete vidjeti iz gornjeg dijagrama, riječ je o potpuno novim institucijama
koje nam nisu poznate ni iz nacionalne države niti iz međunarodne politike, a koje opet
surađuju na način koji nema nekog ranije utvrđenog primjera i koje su podložne stalnim
promjenama. Imati pregled samo nad ovim institucijama izuzetno je komplicirano.
Međutim, to nije dovoljno. Iz sljedećeg dijagrama jasno nam je da se u EU ne radi samo
o nekoliko institucija koje su nam nepoznate iz nacionalnih država, već je riječ o
stupnjevitom sistemu s tri razine:
29
1. supranacionalna razina s novoosnovanim tijelima,
2. razina država-članica, na kojem nisu samo vlade država-članica važni igrači nego i
parlamenti, savezi, stranke,
3. razina regija.
Tek sve ove razine zajedno čine EU, određuju njenu politiku i pravac razvoja. Sjetite se
parlamentarnih diskusija o europskoj politici koje u zemljama kao što je Velika Britanija
ili Danska imaju centralnu ulogu. Ili, pomislite na regionalnu ili dijelom i na agrarnu
politiku koje se bez suradnje regionalnih jedinica uopće ne bi mogle provesti.
To međutim, kako se može vidjeti i iz slijedećeg dijagrama, još nije sve. Opisani
kompleksni stupnjeviti sistem na različite se načine manifestira u ukupno tri područja.
Najvažnije i najopširnije područje predstavlja Europska zajednica, čije su nadležnosti
izuzetno proširene ugovorima iz Maastrichta i Amsterdama, te konačno iz Nice. Ovdje se
radi o razvoju koji je zbog većeg razumijevanje ove teme neophodno detaljnije obraditi.
Drugo područje, zajednička vanjska i sigurnosna politika (ZVSP), oblikuje na zajedničkoj
ugovornoj osnovi vanjsko-političku suradnju koja se prakticira od početka 70-ih godina
izvan Europske zajednice, a među pojedinačnim državama i izvan Ugovora o EZ-u.
Treće područje čini dogovorena suradnja između država članica, a izvan Ugovora o
Europskoj zajednici, u područjima pravosuđa i unutarnje politike. Zajedničkim
institucijama (Vijeće, Komisija, Europski parlament, Europski sud) i sveobuhvatnim
katalogom ciljeva moguće je djelomice obuhvatiti ove različite dijelove Unije. Ipak,
modusi i načini odlučivanja te težina i važnost pojedinačnih institucija i aktera vrlo se
razlikuju od jednog pojedinačnog dogovora do drugog.
Bez jasne podjele između 'unutarnje' i 'vanjske' politike, protežući se između različitih
razina i pokazujući izuzetan stupanj kompleksnosti, EU je primjer novog fenomena
'vladanja s one strane nacionalne države' koji dovodi u pitanje tradicionalne granice
između discipline usporednog istraživanja sustava s jedne, i discipline međunarodnih
odnosa s druge strane. Nacionalna država sve se manje pritom promatra kao neopozivi
politički centar odlučivanja, koji jedini preuzima autoritativno određivanje vrijednosti.
30
UJEDINJENI NARODI
Što su Ujedinjeni narodi?
"Mi, narodi Ujedinjenih naroda, odlučni da spasimo buduće naraštaje od užasa rata, koji
je dva puta tijekom našeg života nanio čovječanstvu neizrecive patnje; da ponovo
potvrdimo vjeru u temeljna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjeka, u
ravnopravnost muškaraca i žena i velikih i malih naroda; da stvorimo uvjete potrebne za
održavanje pravde i poštovanje obaveza, koje proistječu iz ugovora i drugih izvora
međunarodnog prava; da potpomažemo socijalni napredak i poboljšanje životnih prilika u
većoj slobodi i u tom cilju da ujedinimo svoje snage za održavanje međunarodnog mira i
sigurnosti; da prihvatimo načela i uvedemo načine koji jamče da se neće upotrijebiti
oružana osim ako je to u općem interesu; da upotrijebimo međunarodni mehanizam radi
potpomaganja ekonomskog i socijalnog napretka sviju naroda, odlučili smo da združimo
svoje napore za ostvarenja tih ciljeva ..."
Ovako počinje Povelja svjetske organizacije, osnovni dokument kojim se 51 država
uključila u organizaciju Ujedinjenih naroda 1945. godine u San Francisku. Ujedinjeni
narodi danas imaju 191 državu članicu, što su gotovo sve države svijeta.
Već prve rečenice Povelje
upućuju na njen osnovni cilj sprječavanje ratova. Ovom
su, u smislu sveopćeg
razumijevanja mira,
podređeni sljedeći ciljevi:
osiguravanje osnovnih prava
čovjeka upućuje na ljudska
prava, eksplicitno se
spominje unapređenje
ekonomskog i socijalnog
napretka i slično.
[Skulptura ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku]
Poveljom je ustanovljeno šest tijela - Glavna skupština, Vijeće sigurnosti, Sekretarijat,
Vijeće za ekonomska i socijalna pitanja, Starateljsko vijeće i Međunarodni sud. Sva ova
tijela postoje i djeluju još i danas. Uz to, od osnivanja Organizacije razvijena je gotovo
nepregledna mreža programa, komisija, posebnih tijela i organizacija. Koordiniranje ove
velike lepeze aktivnosti i osiguranje djelotvornog i učinkovitog rada predstavlja jedan od
problema s kojima se susreće Organizacija. Osim toga, sve su češće kritike da je
Organizacija oslikavala odnose (moći) u doba svog osnivanja - na kraju Drugog svjetskog
rata, a da to danas nije slučaj.
Sustav Ujedinjenh naroda
Ujedinjeni narodi osnovani su da bi, kako se kaže u prvoj rečenici Povelje UN-a, "spasili
buduće naraštaje od užasa rata". Pritom se pod pojmom mir nije podrazumijevala samo
puka odsutnost rata, već je taj pojam u smislu pozitivnog pojma 'mir' uključivao pitanja
razvoja i unapređivanja pravde u cijelom svijetu. Samim tim je unapređivanje
ekonomskog i socijalnog razvoja spadalo u jedan od najvažnijih zadataka Organizacije.
Kako bi se pokrio ovaj vrlo širok spektar zadataka, u Povelji Organizacije predviđeno je
da glavna tijela Ujedinjenih naroda mogu osnivati pomoćna i posebna tijela te da prilikom
ostvarivanja utvrđenih ciljeva mogu surađivati s drugim organizacijama. Šest glavnih
31
tijela koja čine jezgru Ujedinjenih naroda vrlo često je koristilo tu mogućnost pa se tako
tijekom godina oko ove jezgre razvila vrlo izdiferencirana mreža tijela i kooperacija za
koju se ustalio naziv sustav Ujedinjenih naroda. Gareis i Varwick su elemente tog sustava
podijelili u dvije kategorije:
1. posebna tijela, programi i regionalne ustanove koje je utemeljila sama Organizacija i
koji su pod nadležnosti Opće skupštine, Vijeća za ekonomska i socijana pitanja,
Sekretarijata;
2. posebne organizacije koje su osnovane samostalno i imaju svoj nezavisan pravni
položaj, a s Organizacijom su povezane različitim sporazumima (te organizacije se
označavaju kao family of organization).
Uz ovo se još moraju spomenuti mnogobrojne veze s ekonomijom (prije svega sa tzv.
Global Players u sklopu "Global Compact-a"), zatim sa znanošću i civilnim društvom na
međunarodnoj razini (kod Vijeća za ekonomska i socijalna pitanja registrirano je više od
1500 nevladinih organizacija). "Ovaj sistem Ujedinjenih naroda, prije svega sa svim
svojim razvojima tijekom godina, vrlo je dinamična pojava unutar koje je prilično teško
razgraničiti područja djelovanja pojedinih tijela, a potpun pregled i uvid u sve djelatnosti
skoro je nemoguć i stručnjacima za sustav Ujedinjenih naroda."
Na internet-stranici www.unsystem.org nalazi se izvrsna ponuda Ujedinjenih naroda. Tu
su po abecednom redu predstavljena sva posebna tijela i organizacije, a ovaj indeks je
istovremeno i lista linkova što vode do posebnih stranica o pojedinačnim tijelima ili
organizacijama. Zato ova internetska stranica predstavlja odličnu polaznu točku za
pretragu Interneta u vezi sa sustavom Ujedinjenih naroda.
32
Struktura Ujedinjenih naroda
Sljedeći dijagram prikazuje šest glavnih tijela Ujedinjenih naroda. Iz dijagrama je osim
toga vidljiva i mreža sustava Ujedinjenih naroda.
33
Zadaci i ciljevi Ujedinjenih naroda
"Borba za mir mora se voditi na dva fronta. Na jednom frontu riječ je o sigurnosti, a na
drugom o ekonomiji i socijalnoj pravdi. Samo pobjeda na oba fronta može osigurati
trajan mir u svijetu." [Edward Stettiniusa, 1945.]
"Potpuno neovisno o praktičnim zadacima koji se postavljaju pred Ujedinjene narode,
Organizacija ima za cilj da promijeni bit odnosa među državama članicama i način na koji
se rješavaju međunarodni problemi." [Milenijski izvještaj glavnog tajnika UN-a Kofija Anana]
Glavni zadaci Ujedinjenih naroda mogu se podijeliti u tri područja koja su međusobno
povezana, ali imaju specifične, pojedinačne korijene:
1. osiguravanje mira
2. zaštita ljudskih prava
3. ekonomski i socijalni razvoj
1. Nakon dva svjetska rata osiguravanje mira i međunarodne sigurnosti predstavlja jedan
od središnjih zadataka Organizacije, pri čemu se pokušava izvući pouka iz neuspjelog
pokušaja uspostavljanja kolektivnog sistema sigurnosti uz pomoć Lige naroda u razdoblju
između dva svjetska rata. Prilikom osnivanja Organizacije, međudržavni ratovi i njihovo
sprječavanje predstavljali su najveći izazov. Takva se situacija tijekom posljednjih
desetljeća promijenila te su primjetni opadanje broja međudržavnih ratova i porast broja
unutrašnjih konflikata i novih fenomena, kao što je pojava transnacionalnog terorizma.
2. Genocid i zločin protiv čovječnosti, koji je proveden tijekom Hitlerova režima,
predstavljaju osnovni razlog za drugo veliko područje zadataka Ujedinjenih naroda zaštita ljudskih prava i unapređivanje međunarodnog prava. Već 1948. godine je Opća
skupština Ujedinjenih naroda donijela Opću povelju o ljudskim pravima. Ta Povelja
predstavlja najvažniji dokument u povijesti ljudskih prava. Konkretna pravna primjena
ove Povelje uslijedila je nakon dugih i mukotrpnih debata i diskusija potpisivanjem dva
međunarodna pakta - Pakta za građanska i politička prava i Pakta za ekonomska,
socijalna i kulturalna prava. Sporazumi su potpisani 1966., a na snagu su stupili 1976.
3. Ekonomski i socijalni razvoj predstavlja treće područje zadataka Ujedinjenih naroda.
Mir se pritom ne smije shvaćati samo u smislu odsutnosti rata, nego treba obuhvaćati i
smisao pitanja sveopćeg razvoja i unapređenja pravde.
Posljednjih godina, zbog globalnih ekoloških problema kao što su efekt staklenika ili
ozonska rupa, uz ova tri područja je definirano još jedno, novo područje zadataka
Ujedinjenih naroda - zaštita životne okoline. Teme razvoja i životne okoline tretiraju se
unutar mnogobrojnih programa, u radu komisija, posebnih tijela i organizacija unutar
sistema Ujedinjenih naroda.
Kako je teško i mukotrpno ispunjavanje ovih zadataka, jasno je još 1978. godine
predočio u svom godišnjem izvještaju bivši glavni tajnik Ujedinjenih naroda Kurt
Waldheim: "Karakteristično za probleme koji se postavljaju pred Ujedinjene narode je to
što se uvijek radi o sve kompleksnijim pitanjima. Mnogi od tih problema predstavljaju
prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti. Ujedinjeni narodi nude okvir unutar kojeg se ti
problemi mogu rasvijetliti, treterirati i izgladiti. Ujedinjeni narodi su i mjesto koje svima
stoji na raspolaganju za traženje zajedničkih rješanja i sporazuma. Doduše, često se
događa da se ovakvi sporazumi vrlo sporo provode i prolaze kroz razdoblje razvoja
unutar kojeg je potrebno i dalje s oprezom tretirati dotične probleme i kontinuirano
usmjeravati pozitivne snage u pravom smjeru. To je praktična funkcija Ujedinjenih
naroda koja je od presudne važnosti za daljnji razvoj međunarodnog sistema i ne smije
se dopustiti da je prekrije sjena razočaranja koja nastaju zbog neuspjeha pri pokušaju
pronalaska brzih i općevažećih rješenja."
34
GLOBALIZACIJA
Što je globalizacija?
Globalizacija je vrlo kontroverzna tema. Ona nije kontroverzna samo za političko
obrazovanje, nego je takvo i značenje tematike. Već u samoj jezgri debate o globalizaciji
su osnovna pitanja političkih znanosti i politike - pitanja o demokraciji, važenju i
poštivanju donesenih odluka i odnosu politike i ekonomije. Dok se bavimo pitanjem
globalizacije, zapravo razmatramo važna pitanja budućnosti s kojima se moraju uskladiti
politika i obrazovanje. Također, veliki broj područja koja smo do sada spominjali u okviru
raznih tematskih cjelina je u nekoj vezi s pojmom 'globalizacija' - pravednost, okoliš,
ljudska prava, politika, ekonomija...
Poteškoće s globalizacijom počinju već kod pokušaja određivanja pojma 'globalizacija'.
Jedna 'glavna', općeprihvaćena priznata i važeće definicija tog pojma ne postoji ni u
znanstvenoj ni u javnoj debati. Navest ćemo zato neke najpoznatije.
"... postala pojam koji se vrlo često upotrebljava u političkim, publicističkim i privrednim
debatama, i pritom s jedne strane označava 'prijetnju', a s druge 'šansu' ..."
[Johannes Varwick]
"... proces prevladavanja historijski nastalih granica. Ona je, dakle, sinonim za eroziju
(ne za nestajanje) suvereniteta nacionalnih država i predstavlja 'odvajanje' tržišne
ekonomije od moralnih pravila i institucionaliziranih veza društva ..." [Elmar Altvater]
"... porast međusobne ovisnosti i integracije različitih ekonomskih sistema na cijeloj
zemaljskoj kugli ..." [Meghnad Desai]
"... proces kojim se intenzivira konkurentnost na tržištu ..."
[C. Christian von Weizsäcker]
"... socijalni proces tijekom kojeg opada utjecaj geografskog položaja (granica) na
socijalni i kulturni angažman, a ljudi postaju svjesni slabljenja tog utjecaja. Globalizacija
ne implicira homogenizaciju. Ona više implicira veću povezanost i deteritorijalizaciju ...”
[Malcolm Waters]
"... intenziviranje društvenih veza diljem svijeta, i to tako da vrlo udaljena mjesta bivaju
povezana u toj mjeri da događaji u jednom mjestu mogu biti uzrokom ili posljedicom
događaja u nekom drugom, koje je stotinama kilometara udaljeno, i obrnuto...“ [Anthony
Giddens]
"... je najveća ekonomska i društvena promjena još od industrijske revolucije ..."
[Dirk Messner (Mesner) / Franz Nuscheler]
Iz navedenih definicija možemo uočiti i neka osnovna pitanja i dodirne točke koja se
javljaju u vezi pojma globalizacija i pokušaja njegovog definiranja:
1. centralni aspekt "podizanja" granica i posljedice po nacionalne države koje se vežu za
taj proces ("erozija");
2. epohalna važnost koja se (analogno industrijalizaciji) pripisuje procesu globalizacije;
3. pitanje je li riječ o novom procesu ili je globalizacija postojala već i mnogo ranije, i je li
taj proces samo ubrzan krajem osamdesetih godina;
4. razlikovanje između dva u osnovi različita pristupa pojmu 'globalizacija' - između
užeg, ekonomskog shvaćanja pojma (npr. Desaijeva ili Weizsäckerova definicija) s jedne,
i šireg, socijalnog shvaćanja pojma (npr. Giddensova definicija) s druge strane;
5. elementi povezivanja iznad svih razlika, prije svega centralna uloga koja se pojavljuje
u gotovo svim pokušajima definiranja globalizacije - međusobna povezanost i ovisnost.
35
Dimenzije globalizacije
Kada razmatramo pojam globalizacije i
njegov sadržaj, govorimo o pet osnovnih
dimenzija globalizacije. Važno je
napomenuti da se te dimenzije ne mogu
sasvim striktno odvojiti jedna od druge.
Tako se, na primjer, globalni problem
zaštite okoliša ne može promatrati
odvojeno od dimenzije 'ekonomija' niti od
dimenzije 'politika'. Ta povezanost ne
samo između aktera, nego i područja,
jedna je od posebnosti globalizacije.
1. Ekonomija
Primjere za različite dimenzije globalizacije možemo bez poteškoća pronaći u dnevnim
novinama, s tim da ekonomska dimenzija uglavnom stoji u prvom planu (... ogroman
porast trgovine, direktno investiranje, globalizacija financijskog tržišta, transnacionalna,
integrirana proizvodnja, transnacionalna poduzeća, konkurencija za sjedište poduzeća u
državama i regijama, kraj nacionalnih ekonomija...).
2. Politika
Politika se mora boriti s velikim problemima. Globalizacija i natjecanje za pridobivanje
sjedišta vodećih tvrtki ograničavaju prostor za djelovanje nacionalnih politika, jer se
mnogi problemi sada mogu rješavati samo na internacionalnoj razini, tj. globalno. Moraju
se pronaći nove političke forme i arene. Europske integracije se obilježavaju kao jedan od
najuspješnijih odgovora na izazove koje sa sobom donosi globalizacija.
Politika koja je i dalje organizirana teritorijalno, u sklopu nacionalnih država, povlači se
pred porastom internacionalno, tj. globalno organizirane ekonomije. Slom socijalističkih
sistema i prelazak na kapitalizam u velikoj se mjeri dogodio upravo zbog toga.
Ali globalizacija pritom nije kriva za sve ono što joj se uobičajeno stavlja na teret. Vrlo
često političari taj pojam koriste kao krivca za sve ili kao oružje u svakoj situaciji.
3. Društvo
Svijet postaje 'globalno selo', nova vrsta komunikacije (chat, e-mail, forumi, internetske
socijalne mreže) omogućuju stvaranje 'društva' na daljinu. Ovakva druženja stoje rame
uz rame s tradicionalnim druženjem unutar obitelji ili sa susjedima, ali ona ne
predstavljaju zamjenu za ovu tradicionalnu vrstu druženja već su mu dodatak.
4. Kultura
Produkcije iz Hollywooda mogu se vidjeti diljem svijeta, prisutna je 'amerikanizacija'
kulture, ali zbog toga ne nestaju lokalne i regionalne kulture. Upravo suprotno:
osvješćivanje ovih lokalnih i regionalnih kultura i njihovo prezentiranje spada u prateće
pojave globalizacije.
5. Životna okolina
Globalni problemi kao što su zagrijavanje Zemljine atmosfere, ozonske rupe, uništavanje
tropskih šuma najslikovitije predstavljaju globalizaciju, jer se ovdje nedvojbeno radi o
globalnim problemima koji se moraju rješavati globalno. Uprkos tome, čak i u području
zaštite okoliša postoje regionalni i lokalni problemi - zagađenje rijeka.
Različite navedene dimenzije prave presjeke različitih veličina s 'globalizacijom'. Vrlo je
važno utvrditi što sve spada u globalizaciju te naglasiti da ekonomski procesi nisu jedini
procesi koji se vežu uz taj pojam, iako ekonomska globalizacija predstavlja uzrok za
globalizaciju, ili da baš sve nije u tolikoj mjeri određeno globalizacijom. Također, i
globalizacija ima svoje granice definirane veličinom presjeka s pojedinim područjima.
36
Uzroci globalizacije
Kompleksni fenomeni mogu se objasniti
samo multikauzalno. To je jedina stvar
oko koje se slažu svi koji na ovaj ili onaj
način sudjeluju u debati o globalizaciji,
sve ostalo je vrlo kontroverzno. U odnosu
na to kakvo se razumijevanje
globalizacije zastupa, spominju se
različiti uzroci nastanka globalizacije.
Na slici su imenovani najčešće
spominjani uzroci globalizacije, no to
svakako nisu i svi uzroci.
Tehnološke su novine, a posebno napredak u području razmjene informacija i u području
komunikacija, bez sumnje igrale i igraju jednu od najznačajnijih uloga u nastanku i
razvoju globalizacije. Internet s više aspekata predstavlja oznaku globalizacije.
Globaliziranje financijskog tržišta, prebacivanje golemih suma novca s jedne strane
globusa na drugu, što se odvija u djelićima jedne sekunde, organizacija transnacionalne
proizvodnje i još mnogo toga, bilo bi nemoguće bez ove tehnologije.
Enormni porast trgovine kao bitan element ekonomske globalizacije ima za posljedicu
rapidno smanjenje troškova transporta i njegovo ubrzanje. Ovo posebno vrijedi za
uslužni sektor: proizvodi kao što su računalni programi (software) i baze podataka šalju
se u vremenu mjerenom sekundama s jednog na drugi kraj svijeta.
Kraj Hladnog rata često se imenuje kao jedan od uzroka globalizacije. Za trajanja
konflikta Istok - Zapad svijet je bio podijeljen, što je značilo manje suradnje između
država, ali padom ove granice - padom tzv. čelične zavjese 1989/90. kontakt i suradnja
među državama su se intenzivirali. Bivše države 'istočnog bloka' otvorile su se i izašle na
svjetsko tržište. Sve više država se odlučuje za demokraciju i tržišnu ekonomiju, što
onda predstavlja vodeće principe njihova daljnjeg razvoja.
Jednu od vrlo važnih uloga - prije svega za razvoj svijesti - odigrali su globalni problemi.
To mogu posvjedočiti i tzv. prodavaonice jedinstvenog svijeta koje su nastale u
visokorazvijanim industrijskim državama. Globalni problemi zahtijevaju globalnu politiku i
globalnu svijest. Međunarodne organizacije poput Greenpeacea ili Amnesty
Internationala, koje se bave problematikom kao što su zaštita okoliša i ljudska prava, su
tzv. Global Players. Obrisi jednog jedinstvenog svjetskog društva već su sasvim jasni.
Kritičari globalizacije, kao što je mreža ATTAC, ukazuju na to da se više ne radi o
prisilnom procesu, već da je globalizacija posljedica politike dereguliranja pod vodstvom
SAD-a nakon Drugog svjetskog rata. Bez liberalizacije svjetske trgovine u okvirima
GATT-a, odnosno WTO-a, ovakav razvoj ne bi bio moguć.
Vrlo opširne web stranice svjetske organizacije (UN) prva je adresa kad je riječ o
pitanjima globalizacije. U svim diskusijama o pojmu 'Global Governance' Ujedinjeni
narodi imaju važnu ulogu. Stranica 'Economic and Social Development', www.un.org/esa,
sadrži linkove koji su putokaz do stranica o globalizaciji.
Zanimljive informacije vezane za ovu tematiku naći ćete i na stranicama Svjetske
trgovinske organizacija, www.wto.org, Međunarodnog monetarnog fonda, www.imf.org,
Svjetske banke, www.worldbank.org. Te organizacije su u centru kritika globalizacije, pa
su razvile vrlo bogatu Internet ponudu kako bi na taj način transparentno objasnile
procese globalizacije u svom području i tako odgovorile na kritiku. Mreža Attac
glasnogovornik je svjetskog pokreta kritičara globalizacije, www.attac.org.
37
Svjetska vlada
Kada problemi poprimaju sve više
globalni karakter, onda se i političko
rješenje problema mora 'globalizirati'.
Za njegovo provođenje postoje različiti
prijedlozi, sve do uređenja 'svjetske
države'. S obzirom na to da će ova
ideja, barem u dogledno vrijeme, ostati
samo utopija i da, po mišljenju mnogih,
uređenje jedne takve države ne bi bilo
ni poželjno, traže se neke druge forme
organizacije politike u novom dobu
globalizacije. Te nove forme označavaju
se međunarodnim pojmom 'Global
Governance', Svjetska vlada.
Svjetska vlada, Global Governance, pojašnjava se kao: vladanje svijetom bez svjetske
vlade; unutrašnja svjetska politika; svjetska politika uređenja; politika u 21. stoljeću;
koncept suprotan neoliberalizmu; odgovor na globalizaciju.
Nejednaka raspodjela profita, izbjegavanje poreza uz pomoć financijskih offshore
(inozemnih) centara, međunarodne krize zbog spekulativnog kretanja kapitala, uništene
burzovne pozicije zbog prijetećeg potencijala multinacionalnih tvrtki i drugi problemi
(ekonomske) globalizacije mogu se riješiti samo u globalnom okviru, pri čemu je nužno
učešće gotovo svih aktera. Isto to vrijedi i za druge globalne probleme, počevši od efekta
staklenika, preko migracija i porasta međunarodnog kriminala do širenja ABH-oružja.
Za savladavanje ovakvih i sličnih problema nacionalna država je suviše mala i slaba. U
okviru nacionalnih država uspjelo nam je prvo 'pripitomljavanje kapitalizma'. Međutim,
sada granice nacionalne države, koje je u velikoj mjeri definiraju, stoje u recipročnom
odnosu s brisanjem granica nacionalnih država, što nam donosi globalizacija: prisutna je
erozija nacionalnih država, one više ne mogu samostalno ispunjavati važne funkcije
jedne države - kako država može jamčiti sigurnost svojim građanima u dobu oružja za
masovno uništenje. Svjetska vlada želi nastali vakum i deficit pravila popuniti uz pomoć
međunarodne suradnje - pri čemu nacionalne države zadržavaju glavnu zakonodavnu
razinu, ali se uvode i nove forme politike uplitanjem (globalnog) civilnog društva i
jačanjem međunarodnih organizacija.
Global Governance koncepti pokušavaju pronaći rješenja za svjetske probleme. Nužnost
pronalaženje novih putova za politička rješenje u dobu globalizacije je više nego jasna,
no arhitekti Svjetske vlade često trpe kritiku da su njihovi koncepti suviše utopijski.
Kako može funkcionirati globalna suradnja kada Sjedinjenje Američke Države kao
hegemonijalna sila sve više nastupaju samostalno i, na primjer, istupe iz potpisivanja
Protokola iz Kyota, što je nanijelo težak udarac pokušajima globalne zaštite klime? Tko bi
trebao koordinirati suradnju država, nevladinih organizacija, gradova i drugih? Čak kad bi
se i mogla koordinirati takva suradnja, postavlja se pitanje tko bi i na koji način učinio
odluke koje se donesu punovažnim i pravosnažnim. Na koji način se u globalnim okvirima
mogu organizirati demokratski pravni postupci? Svjetska vlada mora istodobno biti i
djelotvorna i demokratska, a ta dva osnovna zahtjeva suprotna su jedan drugome.
Najnapredniji model suradnje među državama i društvima predstavlja Europska unija
(EU), koja zbog toga može biti laboratorij za Svjetsku vladu. U sklopu EU-a može se
promatrati već spomenuta dilema djelotvornosti i demokracije, pri čemu je bitno
napomenuti da su europske države mnogo sličnije jedna drugoj nego što je to slučaj s
ostalim državama u svijetu.
38
POLITIČKA DIDAKTIKA
Osnove političkog opismenjavanja
U tematskom dijelu Demokracija kao važan zaključak izdvojili smo da demokracija nije
stroj koji se jednom napravi i pokrene, a potom funkcionira sam od sebe. Demokracija je
proces koji se uvijek iznova mora puniti životom, i zbog toga je ovisna o društveno i
politički aktivnim građanima. Političko opismenjavanje pokušava probuditi interes za
politiku i stvoriti pretpostavke da građani postanu aktivni i angažirani, i to tako što ih
pokušava naučiti samostalnoj vještini analize i procjene. Za to je nužno i osnovno znanje,
pa se stoga u zadatke političkog opismenjavanja ubraja i promicanje osnovnih znanja o
politici. Ono što su u nastavi jezika riječi, to je u političkom opismenjavanju vladanje
osnovnim pojmovima, kao što su demokracija, raspodjela vlasti, izbori, stranke, mir...
Političko opismenjavanje je vrlo veliko područje, ali ovdje ćemo se ograničiti na osnovna
pojašnjenja i napomene. Sljedeći citat bavi se problemom orijentacije i povezanosti
modernog svijeta s političkim opismenjavanjem:
"Politika i obrazovanje, a samim tim i političko opismenjavanje, forme su međunarodnog
djelovanja; oni su orijentirani prema ciljevima, odnosno vrijednostima. U pluralističkom
društvu se, naravno, postavlja pitanje je li uopće moguće, i ako jest, kako doći do
konsenzusa o vrijednostima tog društva. Ako govorimo o slobodnom obrazovanju mladih
i odraslih, moguće je vjerovati u stvaranje konsenzusa putem javnih diskusija, no
političkom opismenjavanju u javnoj odgovornosti je osim toga potrebna i legitimacija
vrijednosti. Moderna država ne može odgovoriti na pitanje koje je to najviše dobro u
pluralističkom ansamblu vrijednosti. Možemo se složiti u tome da je zadatak države
spriječiti zlo, a kao kulturno-socijalna država svoje djelovanje mora orijentirati prema
pozitivnim vrijednostima. No, politiku ne možemo razumjeti kao ostvarivanje najviših
vrijednosti, već kao regulaciju konflikata i kao prstenove oko kojih se nalazi stalni
zadatak održavanja općepriznatih vrijednosti društva i stvaranja boljeg uređenja. Politika
nije primjenjivanje povijesnog ili moralnog zakona, već djelovanje u skladu sa situacijom
u svrhu reguliranja interesnih i ciljnih konflikata. 'Osnovne vrijednosti' za politiku nisu
programske točke koje se moraju realizirati, već regulativne ideje. Orijentacija i proces
odlučivanja pripadaju zajedno. Političko opismenjavanje mora se postaviti u skladu s
tim." [Bernhard Sutor, Teoretski principi; u: Wolfgang W. Mickel (izdato), Priručnik za političko obrazovanje;
Savezna centrala za političko obrazovanje, Svezak 358, Bonn 1999., S. 66-67]
Što su točno zadaci političkog opismenjavanja, ostaje, naravno, nedefinirano do samih
detalja i podložno promjenama. Unatoč tome, moguće je imenovati nekoliko zadataka
koji mogu važiti kao zajednički, odnosno po pitanju kojih je postignut konsenzus:
"1. Obrazovanje i učvršćavanje slobodne demokratske svijesti o vrijednostima,
2. Razumijevanje osnovne strukture politike kao rješenja aktualnih problema donošenje i
uvođenje obavezujućih odluka o društvenim pitanjima od interesa,
3. Orijentirano znanje u bitnim i aktualnim političkim područjima koje imaju značaja za
budućnost, npr. demokracija i njeno ugrožavanje, odnos ekonomije i ekologije,
budućnost kapitalističkog društva, globalizacija, ujedinjenje Europe,
4. Postizanje određenih vještina, kao odnos prema informacijama, medijima itd.
Iz ovog se izdvajaju dva područja zadataka s nezaobilaznim, određenim sadržajima:
a) konkretiziranje osnovnih vrijednosti, i
b) razumijevanje političkog procesa odlučivanja s oba aspekta:
- nosioci odluka i njihova legitimacija (parlament, vlada, glasanje i izbori, federalizam);
- sadržaji odluka i njihovi izvori: interesi i njihovi zastupnici (građanske inicijative, savezi,
partije, mediji)." [Klaus Rothe, Područja zadataka; u: Wolfgang W. Mickel (izdato), Priručnik za političko
obrazovanje; Savezna centrala za političko obrazovanje, Svezak 358, Bonn 1999., S. 97]
39
Ciljevi političkog opismenjavanja
Osnovni cilj političkog opismenjavanja je probuditi razumijevanje za politiku i omogućiti
uvid u političke uzročno-posljedične veze. Društveno aktivan, angažirani punoljetan
građanin predstavlja nadređeni i dugoročni cilj za područje političkog opismenjavanja.
Ali, demokratsko političko opismenjavanje pri promicanju osnovnih znanja nije konačno i
statično, jer ono samo sebi svakodnevnim događanjima i promjenima u društvenopolitičkom životu i sustavu neke zemlje i šire stvara nove osnove nužne za nastavak
političkog opismenjavanja i postizanje željenih ciljeva. Onaj tko se ne snalazi u političkom
sustavu, tko ne uspijeva sagledati funkcije, odnose i veze, nije u mogućnosti ni iskoristiti
svoju šansu sudjelovanja i utjecaja. Njemu nedostaje demokratska kompetencija.
Demokratska kompetencija obuhvaća tri osnovna područja kompetencije:
"1. Pojmom kongitivna kompetencija označava se zahtjev za određenom razinom znanja i
sposobnosti učenja, pri čemu se znanje odnosi na poznavanje institucionalnog uređenja
političkog sustava, funkcionalnih veza unutar sustava do njegovih svjetsko-političkih i
ekonomskih ovisnosti. Osim toga treba poznavati i sadržaje aktualnih političkih odluka.
2. Proceduralna kompetencija su znanja i vještine koji su potrebni kako bi se shvatile
mogućnosti utjecaja i šanse za sudjelovanje. Zbog toga građanin mora imati i znanje o
administrativnim nadležnostima i pravnim postupcima. Mora raspolagati i strategijskim
sposobnostima, kako bi ostvario svoje ili ciljeve koje je prepoznao kao opće.
3. Habitualna kompetencija su stajališta - ili u tradicionalnoj terminologiji - vrline, koje
građani moraju donijeti sa sobom u društvo u cilju održanja tog društva. Ta kompetencija
mora biti čvrsto ukorijenjena kako bi mogla motivirano djelovati. Moderne demokracije
posebno mnogo očekuju od njihovih habitualnih kompetencija. Kao državnom biću njima
je, naravno, potrebno pokoravanje pravnim normama, ali osim toga i spremnost na
žrtvovanje, kako bi se zajedništvo branilo od prijetnji izvana. Kao liberalnom biću
potrebna im je fer igra i tolerancija u promatranju svakodnevnih prilika. Kao
demokratskom biću njima je potrebno sudjelovanje građana koje je, ako je to moguće,
racionalno, odgovorno i redovito. Kao socijalno-državno biće one ne mogu opstati bez
smisla za socijalnu pravednost i solidarnosti." [Joachim Detjen, Kompetencije demokracije građana.
Izazovi za političko obrazovanje, u: Iz politike i historije B 25/2000, izdano: Savezna centrala za političko
obrazovanje, S. 12-13]
40
PEDAGOGIJA MIRA
Mirovni odgoj - odgoj za mir
Mir je najviši cilj do kojeg se trudimo stići svojim djelovanjem, a ipak su nasilje i ratovi
naša svakodnevica. Jedan od sigurno najvažnijih ciljeva odgoja i obrazovanja je mirno i
nenasilno ponašanje. Takvo ponašanje se može poučavati i ono se da naučiti. Ova
tvrdnja je osnova i ujedno najvažniji preduvjet mirovnog odgoja. Pedagogija mira je
posrednik između znanstvene teorije istraživanja mira i konflikata i prakse mirovnog
odgoja. Učenje mirovnog odgoja shvaća se kao socijalno i političko učenje. Socijalno
učenje kao primjena 'pedagoškog principa' ima za cilj razgrađivanje 'vladajućih
struktura', povećanje sudjelovanja i odlučivanja svih sudionika svakodnevnice. Političko
učenje bi pritom trebalo biti orijentirano na osnovne teme - mir, rat, sila, konflikt...
Mirovni odgoj treba pridonijeti promjeni svijeta. Osobna spremnost ljudi da upotrijebe
silu treba se smanjiti. Trebaju se prepoznati strukure koje dovode do upotrebe sile u
međuljudskim odnosima, u svim područjima društva i države, i te strukture otkloniti.
Najvažniji cilj i jezgra mirovnog odgoja je 'sposobnost stupanja u konflikt'. Mirovni odgoj
treba nas naučiti kako se konstruktivno postupa s konfliktima, kako se izbjegava njihova
eskalacija i postiže pomirenje sukobljenih strana, i to na osobnoj, društvenoj i
međunarodnoj razini. Zato kažemo da je mirovni odgoj odgoj za mir.
Što je pedagogija mira?
UNESCO - svjetska organizacija za obrazovanje, znanost, kulturu i komunikacije koja je
osnovana i djeluje u sklopu Ujedinjenih naroda - među najvažnijim je međunarodnim
organizacijama koje se bave mirovnim odgojem. Sljedeći citat o 'obrazovanju za kulturu
mira’ ilustrira UNESCO-ov angažman u području mirovnog odgoja: „S obzirom na to da
ratovi počinju u glavama ljudi, najprije moramo povesti brigu o miru u njihovim
glavama.“ (Preambula Ustava UNESCO-a iz 1945. godine)
Pod naslovom "Sposobnost učenja - naše skriveno blago" UNESCO je objavio Izvještaj o
obrazovanju za 21. stoljeće. U tom izvještaju razrađen je koncept obrazovanja u kojem
mirovni odgoj ima važnu ulogu. Više informacija o Izvještaju i aktivnostima UNESCO-a
naći ćete na njegovim web stranicama http://www.unesco.org/education.
Pedagogija mira je posrednik između teorije (istraživanja mira i konflikata) i prakse
(mirovnog odgoja). Ona, pravljenjem vlastitih teorija i razvijanjem novih i modernih
modela učenja, pridonosi analiziranju konflikata i pravilnom ophođenju prema nasilju na
osobnoj, društvenoj i međunarodnoj razini.
Povijesni razvoj pedagogije mira vezuje se za kraj Drugog svjetskog rata. Taj je razvoj
tekao u fazama koje su se preklapale i koje još i danas paralelno postoje. Prvu fazu
(individualističko-idealističke pedagogije mira) obilježava individualistički pristup: 'Rat
počinje u glavama ljudi'. Druga faza okarakterizirana je političko-znanstvenim pristupom
i shvaća rat kao politički problem međunarodnog sistema. Treća faza je bila u znaku
prevladanog konflikta između Istoka i Zapada. Sadržajni pojmovi tijekom ove treće faze
vežu se za negativni i pozitivni pojam mira, te za kulturalni pojam nasilja, koji je uveo
Johan Galtung. U smislu smanjenja nasilja nad prirodom, ekološka problematika uvrštena
je u ciljeve pokreta za izmirenje s prirodom.
41
Što znači mir?
Prvi odgovor na ovo pitanje mogao bi glasiti: suprotnost ratu. Nakon toga se postavlja
pitanje kako bi se mogao definirati rat. Samo je po sebi razumljivo da će pri traženju
odgovora na to pitanje doći do upotrebe pojmova 'nasilje' i 'konflikt', čime su pobrojene
sve osnovne teme mirovnog odgoja - odgoja za mir. No jesmo li zaista dobro opisali mir
ako kažemo da je to odsutnost rata? Bi li u tu definiciju trebalo ubrojiti još neke faktore?
Što je s pojmom 'sigurnost'? Kakvu ulogu u svemu ima pravda? Je li moguće istodobno
imati mirnodopske i nepravedne odnose i situacije?
Sigurno je da ovdje nećemo moći odgovoriti na sva ova pitanja, kojima su se od
pamtivijeka bavile politika i politička filozofija. Njihov je cilj potaknuti na samostalno
razmišljanje o tim pitanjima i bavljenje njima. Polazna točka je tvrdnja da to razmišljanje
ne bi imalo smisla započinjati s točnim definicijama rata i mira, jer bi bilo vrlo teško
odrediti točnu definiciju rata, a gotovo nemoguće odrediti točnu definiciju mira. Uz to,
potrebno je stalno imati na umu slijed koji nam prikazuje sljedeća slika:
Nevidljivu pozadinu ovog slijeda čini konflikt kao osnovno stanje života. Konflikti postoje
uvijek i svuda. Odlučujuće pitanje je trebaju li se konflikti rješavati silom ili ne.
Civiliziranje konflikta jedna je od prekretnica koja spomenuti slijed dijeli na dva dijela.
Rat i mir su dva suprotna pola. Pri definiranju toga vlada li rat ili mir odlučujuća je
količina upotrebe sile. Ako je upotreba sile i nasilja velika, onda vlada rat, ali ako je
količina nenasilja velika - što god to značilo - onda vlada mir. S lijeve strane vidite
aktualno i strukturalno nasilje, a njima nasuprot stoje suradnja i integracija.
Ovaj grafički pregled može nam dati osnovnu ideju o tome kako se pojmovi poput 'rata',
'mira', 'nasilja' i 'konflikta' odnose jedan prema drugome. Usto, pregled nam ukazuje i na
činjenicu da se nijednim od tih pojmova ne možemo baviti kao pojmom za sebe,
odvojeno od drugih. Pojedina razmišljanja i istraživanja mogu kretati od samo jednog od
navedenih pojmova, no pri tome je odabrani pojam u središtu naše pažne ali se može
promišljati i analizirati samo u njegovom suodnosu s preostalim pojmovima.
"Kultura mira bit će postignuta kada svi građani svijeta shvate globalne probleme, kada
budu sposobni riješiti konflikte i nenasilno se zauzimati za ostvarivanje pravde, kada
budu živjeli sukladno međunarodnim standardima ljudskih prava i jednakosti, kada budu
naučili cijeniti kulturnu raznolikost, poštivati planet Zemlju i jedni druge." - Haaški apel
za mir, Global Campaign for Peace Education Statement
42